Autor: Alex Gladstein / Prevod na hrvatski: TheVeka

Francuska još uvijek koristi monetarni kolonijalizam za iskorištavanje 15 afričkih nacija. Može li Bitcoin biti izlaz?

U jesen 1993. obitelj Fodéa Diopa štedjela je za njegovu budućnost. Briljantan 18-godišnjak koji živi u Senegalu, Fodé je imao pred sobom svijetlu budućnost kao košarkaš i inženjer. Njegov otac, školski učitelj, pomogao mu je pronaći inspiraciju u računalima i povezivanju sa svijetom oko sebe. A njegov atletski talent donio mu je ponude za studiranje u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Ali kada se probudio ujutro 12. siječnja 1994., sve se promijenilo. Preko noći je njegova obitelj izgubila pola svoje ušteđevine. Ne zbog krađe, pljačke banke ili bankrota neke tvrtke - već zbog devalvacije valute koju je nametnula strana sila sa sjedištem udaljenim 5000 kilometara od njih.

Prethodne večeri francuski dužnosnici sastali su se sa svojim afričkim kolegama u Dakaru kako bi razgovarali o sudbini "franca de la Communauté financière africaine" (ili franka Financijske zajednice Afrike), široko poznatog kao CFA franak ili skraćeno "seefa". Tijekom čitavog Fodéova života njegov CFA franak bio je vezan za francuski franak u omjeru od 1 naprama 50, ali kad je kasnonoćni sastanak završio, ponoćna objava postavila je novu vrijednost od 1 naprama 100.

Okrutna je ironija bila da je ekonomska sudbina milijuna Senegalaca bila potpuno izvan njihovih vlastitih ruku. Nikakvi prosvjedi nisu mogli svrgnuti njihove ekonomske gospodare. Desetljećima su novi predsjednici dolazili i odlazili, ali temeljni financijski aranžman nikada se nije mijenjao. Za razliku od tipične fiat valute, sustav je bio daleko podmukliji. Bio je to monetarni kolonijalizam.

Mehanika CFA sustava

U svojoj knjizi koja otvara oči, Posljednja afrička kolonijalna valuta: priča o CFA franku (Africa's Last Colonial Currency: The CFA Franc Story), znanstvenici iz područja ekonomije Fanny Pigeaud i Ndongo Samba Sylla govore o tragičnoj i, ponekad šokantnoj, povijesti CFA franka.

Francuska je, kao i druge europske sile, kolonizirala mnoge nacije diljem svijeta u doba svog imperijalnog vrhunca. Veoma često ta kolonizacija bila je brutalna. Nakon okupacije od strane nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Francusko kolonijalno carstvo "Empire colonial français" počeo se raspadati. Francuzi su se borili da zadrže svoje kolonije, nanoseći pritom ogromne ljudske žrtve. Unatoč vođenju skupog niza globalnih ratova, izgubljena je Indokina, zatim Sirija i Libanon, te, na kraju, francuski teritorij u sjevernoj Africi, uključujući cijenjenu naseljeničku koloniju Alžir, bogatu naftom i plinom. No Francuska je bila odlučna ne izgubiti svoje teritorije u zapadnoj i središnjoj Africi. Oni su osiguravali vojnu snagu tijekom dva svjetska rata i nudili obilje prirodnih resursa - uključujući uran, kakao, drvo i boksit - koji su obogatili i održali metropolu (Francusku u njenim postojećim europskim granicama).

Kako se približavala 1960., dekolonizacija se činila neizbježnom. Europa je bila ujedinjena u povlačenju iz Afrike nakon desetljeća pustošenja i pljačke koju su sponzorirale države. Ali francuske su vlasti shvatile da mogu dobiti svoj kolač i pojesti ga, prepuštanjem političke kontrole uz zadržavanje monetarne kontrole.

Ovo naslijeđe i danas postoji u 15 zemalja koje govore francuski i koriste valutu koju kontrolira Pariz: Senegal, Mali, Obala Bjelokosti, Gvineja Bisau, Togo, Benin, Burkina Faso, Niger, Kamerun, Čad, Srednjoafrička Republika, Gabon, Ekvatorijalna Gvineja, Republika Kongo i Komori. U 2022. Francuzi još uvijek vrše monetarnu kontrolu nad više od 2,5 milijuna četvornih kilometara afričkog teritorija, površine 80% veličine Indije.

Francuska je službenu dekolonizaciju započela 1956. s Defferreovim okvirnim zakon "La Loi-cadre Defferre", dijelom zakona koji kolonijama daje više autonomije i stvara demokratske institucije i opće pravo glasa. Godine 1958. francuski ustav je izmijenjen kako bi se uspostavila La Communauté (Zajednica): skupina autonomnih, demokratski upravljanih prekomorskih teritorija. Predsjednik Charles de Gaulle obišao je kolonije diljem zapadne i središnje Afrike kako bi ponudio autonomiju bez neovisnosti kroz La Communauté ili neposrednu potpunu neovisnost. Jasno je dao do znanja da će s prvim biti povlastica i stabilnosti, a s drugim velikih rizika, pa čak i kaosa.

Godine 1960. Francuska je zapravo imala veću populaciju — oko 40 milijuna ljudi — od 30 milijuna stanovnika sadašnjih 15 CFA zemalja. Ali danas 67 milijuna ljudi živi u Francuskoj, a 183 milijuna u CFA zoni. Prema projekcijama UN-a, do 2100. godine Francuska će imati 74 milijuna, a CFA nacije više od 800 milijuna. S obzirom da Francuska još uvijek drži njihovu financijsku sudbinu u svojim rukama, situacija sve više nalikuje ekonomskom apartheidu.

Kada je CFA franak prvobitno uveden 1945., vrijedio je 1,7 francuskih franaka. Godine 1948. ojačan je na 2 francuska franka. Ali u vrijeme kad je CFA franak bio vezan za euro krajem 1990-ih, vrijedio je 0,01 francuski franak. To je ukupna devalvacija od 99,5%. Svaki put kad je Francuska devalvirala CFA franak, povećala je svoju kupovnu moć u odnosu na svoje bivše kolonije i poskupila im uvoz vitalne robe. Godine 1992. Francuzi su putem nacionalnog referenduma mogli glasovati o prihvaćanju eura ili ne. Državljanima CFA-e bilo je uskraćeno takvo pravo i bili su isključeni iz pregovora koji bi njihov novac vezali za novu valutu.

Točan mehanizam CFA sustava evoluirao je od njegovog nastanka, ali osnovna funkcionalnost i metode iskorištavanja su nepromijenjene. Oni su opisani onim što Pigeaud i Sylla nazivaju "teorijom ovisnosti", gdje se resursi perifernih nacija u razvoju "kontinuirano crpe u korist središnjih bogatih nacija... bogate nacije ne ulažu u siromašne nacije da bi ih učinile bogatijima... [ovo] izrabljivanje evoluiralo je tijekom vremena od brutalnih režima ropstva do sofisticiranijih i manje očitih načina održavanja političkog i ekonomskog ropstva.”

Tri središnje banke danas opslužuju 15 zemalja CFA: Središnja banka zapadnoafričkih država (Banque Centrale des États de l'Afrique de l'Ouest - BCEAO) za zapadnoafričke zemlje, Banka država Srednje Afrike (Banque des États de l'Afrique Centrale - BEAC) za srednjoafričke zemlje i Središnja banka Komora (Banque Centrale des Comores BCC) za Komore. Središnje banke drže devizne rezerve (tj. nacionalnu štednju) za pojedinačne nacije u svojoj regiji, koje u svakom trenutku moraju držati nevjerojatnih 50% u francuskoj riznici. Ova brojka, koliko god visoka, rezultat je povijesnih pregovora. Izvorno su bivše kolonije morale držati 100% svojih rezervi u Francuskoj, a tek su 1970-ih stekle pravo kontrolirati neke i ustupiti "samo" 65% Parizu. CFA države nemaju nikakvu diskreciju u pogledu svojih rezervi pohranjenih u inozemstvu. Zapravo, oni ne znaju kako se taj novac troši. U međuvremenu, Pariz točno zna kako se troši novac svake CFA države, budući da vodi "operativne račune" za svaku zemlju u tri središnje banke.

Kao primjer kako ovo funkcionira, kada tvrtka za proizvodnju kave iz Bjelokosti proda robu u vrijednosti od milijun dolara kineskom kupcu, juani od kupca se mijenjaju u eure na francuskom tržištu valuta. Zatim francuska riznica preuzima eure i kreditira iznos u CFA francima na račun Obale Bjelokosti u BCEAO, koji zatim kreditira račun proizvođača kave u zemlji. Sve prolazi kroz Pariz. Prema Pigeaudu i Sylli, Francuska još uvijek proizvodi sve novčanice i kovanice koje se koriste u CFA regiji — naplaćujući 45 milijuna eura godišnje za uslugu — i još uvijek drži 90% zlatnih rezervi CFA, oko 36,5 tona.

Sustav CFA daje pet glavnih prednosti francuskoj vladi:

• rezerve bonusa koje može koristiti prema vlastitom nahođenju;
• velika tržišta za skup izvoz i jeftin uvoz;
• mogućnost kupnje strateških minerala u domaćoj valuti bez smanjenja rezervi;
• povoljne zajmove kada su CFA zemlje u kreditima i povoljne kamatne stope kada su u dugovima (dugo je vremena francuska stopa - inflacije čak premašivala kamatnu stopu zajma, što znači da je Francuska zapravo prisiljavala CFA nacije da plaćaju naknadu za -skladištenje svojih rezervi u inozemstvu); i, konačno,
• "dvostruki zajam", u kojem će CFA nacija posuditi novac od Francuske, i, u potrazi za raspoređivanjem kapitala, imati malo izbora s obzirom na perverzne makroekonomske okolnosti u kojima treba sklopiti ugovor s francuskim tvrtkama. To znači da se glavnica kredita odmah vraća u Francusku, ali je afrička nacija još uvijek opterećena i glavnicom i kamatama.

To dovodi do svojevrsnog fenomena "recikliranja petrodolara" (slično onome kako bi Saudijska Arabija uzimala dolare zarađene prodajom nafte i ulagala ih u američke trezorske zapise), jer bi CFA izvoznici povijesno prodavali sirovine Francuskoj, a dio prihoda bivao prikupljen od strane regionalne središnje banke i “reinvestiran” natrag u dug metropole kroz francuski ili danas europski državni dug. Pored toga, tu je još i selektivna konvertibilnost CFA franka. Poduzeća danas mogu lako prodati svoje CFA franke za eure (prethodno francuske franke), ali građani koji nose CFA franke izvan zone svoje središnje banke ne mogu ih formalno nigdje zamijeniti. Beskorisne su otprilike kao i razglednice. Ako državljanka Bjelokosti napušta svoju zemlju, mora prvo zamijeniti novčanice za eure, gdje francusko ministarstvo financija i Europska središnja banka (ECB) izdvajaju seigniorage (danak feudalnom gospodaru) putem tečaja.

Monetarna represija u igri je da Francuska prisiljava CFA nacije da drže golemu količinu rezervi u pariškim blagajnama, sprječavajući Afrikance u stvaranju domaćih kredita. Regionalne središnje banke na kraju posuđuju vrlo malo po vrlo visokim stopama, umjesto da posuđuju više po niskim stopama. A CFA nacije na kraju, protiv svojih želja, kupuju francuski ili, danas europski, dug svojim strateškim rezervama.

Ono što možda najviše iznenađuje jest posebna povlastica prava prvenstva pri uvozu i izvozu. Ako ste malijski proizvođač pamuka, svoju robu prvo morate ponuditi Francuskoj prije nego što odete na međunarodna tržišta. Ili ako ste u Beninu i želite izgraditi novi infrastrukturni projekt, morate razmotriti francuske ponude, prije ostalih. To je povijesno značilo da je Francuska mogla doći do robe jeftinije od tržišne iz svojih bivših kolonija i prodavati vlastitu robu i usluge po cijenama višim od tržišnih.

Pigeaud i Sylla ovo nazivaju nastavkom "kolonijalnog pakta", koji je bio usredotočen na četiri temeljna načela:

• kolonijama je bila zabranjena industrijalizacija i morale su se zadovoljiti opskrbom metropole sirovinama koje su ih pretvarale u gotove proizvode koji su se zatim preprodani kolonijama,
• metropola je uživala monopol kolonijalnog izvoza i uvoza,
• monopol prilikom slanja kolonijalnih proizvoda u inozemstvo i konačno,
• metropola je dala trgovačke povlastice proizvodima kolonija.

Rezultat toga je situacija u kojoj “središnje banke imaju velike devizne rezerve plaćene po niskim ili čak negativnim stopama u realnom iznosu, u kojoj komercijalne banke drže višak likvidnosti, gdje je pristup kreditima za kućanstva i poduzeća racionaliziran i u kojoj su države sve više prisiljene, kako bi financirali svoje razvojne projekte, ugovarati devizne kredite po neodrživim kamatama, što dodatno potiče bijeg kapitala.

Danas je CFA sustav "afrikaniziran", što znači da novčanice sada prikazuju afričku kulturu te floru i faunu na njima, a središnje banke nalaze se u Dakaru, Yaoundéu i Moroniju - ali to su samo kozmetičke promjene. Novčanice se još uvijek izrađuju u Parizu, operativne račune još uvijek vode francuske vlasti, a francuski dužnosnici još uvijek sjede u odborima regionalnih središnjih banaka i de facto imaju pravo veta. Nevjerojatna je situacija u kojoj građanin Gabona ima francuskog birokrata koji donosi odluke u njezino ime. Kao da ECB ili Federalne rezerve imaju Japance ili Ruse koji odlučuju umjesto Europljana i Amerikanaca.

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond kroz povijest su radili zajedno s Francuskom na provođenju CFA sustava i rijetko, ako ikad, kritiziraju njegovu izrabljivačku prirodu. Zapravo, kao dio sustava Bretton Woods nakon Drugog svjetskog rata - gdje bi Amerikanci vodili Svjetsku banku, a Europljani MMF - položaj generalnog direktora MMF-a često je držao francuski dužnosnik, do nedavno Christine Lagarde. Tijekom godina MMF je pomagao Francuskoj da vrši pritisak na CFA nacije da slijede željenu politiku. Istaknuti primjer bio je ranih 1990-ih, kada Obala Bjelokosti nije htjela devalvirati svoju valutu, ali Francuzi su se zalagali za takvu promjenu. Prema Pigeaudu i Sylli, “krajem 1991., MMF je odbio nastaviti posuđivati novac Obali Bjelokosti, ponudivši zemlji dvije mogućnosti. Ili će država vratiti dugove ugovorene s Fondom ili će prihvatiti devalvaciju.” Obala Bjelokosti i druge CFA nacije su poklekle i prihvatile devalvaciju tri godine kasnije.

U suprotnosti s vrijednostima sloboda, jednakost, bratstvo (liberté, égalité, fraternité), francuski su dužnosnici podupirali tiraniju u CFA zoni posljednjih šest desetljeća. Na primjer, tri čovjeka - Omar Bongo u Gabonu, Paul Biya u Kamerunu i Gnassingbé Eyadéma u Togu - zajedno su skupili 120 godina na vlasti. Sve bi ih njihovi ljudi izbacili daleko prije da Francuzi nisu osigurali gotovinu, oružje i diplomatsko pokriće. Prema Pigeaudu i Sylli, između 1960. i 1991. “Pariz je izveo gotovo 40 vojnih intervencija u 16 zemalja kako bi obranio svoje interese.” Taj je broj danas sigurno veći.

S vremenom je CFA sustav omogućio francuskoj državi da iskorištava resurse i rad CFA nacija, ne dopuštajući im da povećaju svoju akumulaciju kapitala i razviju vlastita izvozno vođena gospodarstva. Rezultati su bili katastrofalni za razvoj društva općenito.

Danas je BDP Obale Slonovače (korigiran za inflaciju) po glavi stanovnika (u dolarima) oko 1.700 USD, u usporedbi s 2.500 USD u kasnim 1970-ima. U Senegalu je tek 2017. BDP po stanovniku premašio visine dosegnute 1960-ih. Kao što primjećuju Pigeaud i Sylla, “10 država zone franka zabilježilo je svoje najviše razine prosječnog dohotka prije 2000-ih. U posljednjih 40 godina prosječna se kupovna moć gotovo posvuda pogoršala. U Gabonu je najveći prosječni prihod zabilježen 1976. godine, nešto ispod 20.000 dolara. Četrdeset godina kasnije smanjio se za pola. Gvineja Bisau pridružila se CFA sustavu 1997. godine, godine u kojoj je zabilježila vrhunac svog prosječnog prihoda. 19 godina kasnije, ovo je palo za 20%.”

Zapanjujućih 10 od 15 CFA zemalja Ujedinjeni narodi smatraju među "najmanje razvijenim zemljama" u svijetu, uz Haiti, Jemen i Afganistan. Na raznim međunarodnim ljestvicama Niger, Srednjoafrička Republika, Čad i Gvineja Bisau često se ubrajaju u najsiromašnije zemlje svijeta. Francuzi održavaju, zapravo, ekstremnu verziju onoga što je Allen Farrington nazvao "kapitalnim površinskim rudnikom".

Senegalski političar Amadou Lamine-Guèye jednom je sažeo CFA sustav kao građani koji imaju "samo dužnosti, a nikakva prava", te da je "zadatak koloniziranih teritorija bio proizvoditi puno, proizvoditi iznad vlastitih potreba i proizvoditi na štetu njihovih neposrednijih interesa, kako bi se metropoli omogućio bolji životni standard i sigurnija opskrba.” Metropola, naravno, odolijeva ovom opisu. Kao što je francuski ministar gospodarstva Michel Sapin rekao u travnju 2017., "Francuska je tu kao prijatelj."

Sada se možete zapitati: Opiru li se afričke zemlje ovom iskorištavanju? Odgovor je da, ali oni plaćaju visoku cijenu. Rani nacionalistički vođe iz doba afričke neovisnosti prepoznali su kritičnu vrijednost ekonomske slobode.

“Neovisnost je samo uvod u novu i uključeniju borbu za pravo na vođenje vlastitih gospodarskih i društvenih poslova [..] neometano uništavajućom i ponižavajućom neokolonijalističkom kontrolom i uplitanjem,” izjavio je 1963. Kwame Nkrumah, koji je vodio pokret koji je Ganu učinio prvom neovisnom nacijom u podsaharskoj Africi. Ali kroz povijest CFA regije, nacionalni čelnici koji su se suprotstavili francuskim vlastima uglavnom su loše prolazili.

Godine 1958. Gvineja je pokušala zatražiti monetarnu neovisnost. U poznatom govoru, vatreni nacionalist Sekou Touré rekao je gostujućem Charlesu de Gaulleu: "Radije bismo imali siromaštvo u slobodi nego bogatstvo u ropstvu," i nedugo zatim napustio sustav CFA. Prema The Washington Postu, “kao reakcija, i kao upozorenje drugim područjima s francuskim govornim područjem, Francuzi su se povukli iz Gvineje tijekom dva mjeseca, odnoseći sa sobom sve što su mogli. Odvrnuli su žarulje, uklonili planove za kanalizacijske cjevovode u Conakryju, glavnom gradu, pa čak i spalili lijekove umjesto da ih ostave Gvinejcima.”

Zatim, kao čin destabilizirajuće odmazde, Francuzi su pokrenuli operaciju Persil, tijekom koje su, prema Pigeaudu i Sylli, francuske obavještajne službe krivotvorile goleme količine novih gvinejskih novčanica i zatim ih "masovno" ubacile u zemlju. "Rezultat", pišu oni, "bio je kolaps gvinejskog gospodarstva." Demokratske nade zemlje srušene su zajedno s njezinim financijama, jer je Touré uspio učvrstiti svoju moć u kaosu i započeti 26 godina brutalne vladavine.

U lipnju 1962. malijski vođa za neovisnost Modibo Keita objavio je da Mali napušta CFA zonu kako bi kovao vlastitu valutu. Keita je detaljno objasnio razloge za taj potez, kao što su ekonomska prevelika ovisnost (80% malijskog uvoza dolazi iz Francuske), koncentracija ovlasti za donošenje odluka u Parizu i usporavanje ekonomske diversifikacije i rasta.

“Istina je da je vjetar dekolonizacije prošao preko starog zdanja, ali nije ga previše poljuljao”, rekao je o statusu quo. Kao odgovor, francuska vlada učinila je malijski franak nekonvertibilnim. Uslijedila je duboka gospodarska kriza, a Keita je svrgnut vojnim udarom 1968. Mali je na kraju odlučio ponovno ući u CFA zonu, ali su Francuzi nametnuli dvije devalvacije malijskog franka kao uvjete za povratak i nisu dopustili ponovni ulazak do 1984. godine.

Godine 1969., kada je predsjednik Nigera Hamani Diori tražio "fleksibilniji" aranžman, gdje bi njegova zemlja imala veću monetarnu neovisnost, Francuzi su to odbili. Prijetili su mu uskraćivanjem plaćanja za uran koji su skupljali iz pustinjskih rudnika koji će Francuskoj dati energetsku neovisnost putem nuklearne energije. Šest godina kasnije, Diorijevu vladu svrgnuo je general Seyni Kountché, tri dana prije planiranog sastanka za ponovno pregovaranje o cijeni nigerskog urana. Diori je želio povisiti cijenu, ali se njegov bivši kolonijalni gospodar nije složio s tim. Francuska vojska bila je stacionirana u blizini tijekom puča, ali, kako Pigeaud i Sylla primjećuju, nisu ni prstom maknuli.

Godine 1985., revolucionarni vojni vođa Thomas Sankara iz Burkine Faso upitan je u intervjuu: “Nije li CFA franak oružje za dominaciju Afrikom? Planira li Burkina Faso nastaviti nositi ovaj teret? Zašto afričkom seljaku u njegovom selu treba konvertibilna valuta?” Sankara je odgovorio: “Je li valuta konvertibilna ili ne to nikada nije bila briga afričkog seljaka. On je protiv svoje volje bačen u ekonomski sustav protiv kojeg je bespomoćan.”

Sankaru je dvije godine kasnije ubio njegov najbolji prijatelj i drugi zapovjednik, Blaise Compaoré. Nikada nije održano suđenje. Umjesto toga, Compaoré je preuzeo vlast i vladao do 2014., lojalan i brutalan sluga CFA sustava.

Borba Faride Nabourema za financijsku slobodu Toga

U prosincu 1962. prvi postkolonijalni vođa Toga Sylvanus Olympio formalno je krenuo u osnivanje središnje banke Togoa i togoanskog franka. Ali ujutro 13. siječnja 1963., nekoliko dana prije nego što je trebao zacementirati ovu tranziciju, ubili su ga togoanski vojnici koji su prošli obuku u Francuskoj. Gnassingbé Eyadéma bio je jedan od vojnika koji su počinili zločin. Kasnije je preuzeo vlast i postao diktator Toga uz punu francusku podršku, vladajući više od pet desetljeća i promičući CFA franak do svoje smrti 2005. Njegov sin vlada do danas. Olympiovo ubojstvo nikada nije riješeno.

Obitelj Faride Nabourema uvijek je bila uključena u borbu za ljudska prava u Togu. Njezin otac bio je aktivni vođa opozicije, a služio je kao politički zatvorenik. Njegov se otac suprotstavljao Francuzima tijekom kolonijalnih vremena. Danas je ona vodeća figura demokratskog pokreta u zemlji.

Farida je imala 15 godina kada je saznala da je povijest diktature Toga bila isprepletena s CFA frankom. Do tog vremena, ranih 2000-ih, počela se zbližavati sa svojim ocem i postavljati mu pitanja o povijesti svoje zemlje. “Zašto je naš prvi predsjednik ubijen samo nekoliko godina nakon što smo stekli neovisnost?” upitala je.

Odgovor: opirao se CFA franku.

Godine 1962. Olympia je započela pokret prema financijskoj neovisnosti od Francuske. Parlament je glasovao za početak takve tranzicije i stvaranje togoanskog franka i držanje njihovih rezervi u vlastitoj središnjoj banci. Farida je bila šokirana kada je saznala da je Olympio ubijen samo dva dana prije nego što je Togo trebao napustiti CFA aranžman. Kako je rekla: “Njegova odluka da traži monetarnu slobodu viđena je kao uvreda hegemoniji u frankofonskoj Africi. Bojali su se da će ih drugi slijediti.”

Danas je, kaže ona, za mnoge togoanske aktiviste CFA glavni razlog za traženje veće slobode. “To je ono što animira mnoge u oporbenom pokretu.”

Razlozi zašto su jasni. Farida je rekla da Francuska drži više od polovice rezervi Toga u svojim bankama, gdje Togoanci nemaju nikakav nadzor nad time kako se te rezerve troše. Često se te rezerve, koje su zaradili Togoanci, koriste za kupnju francuskog duga za financiranje aktivnosti francuskog naroda. Zapravo, taj se novac često posuđuje bivšem kolonijalnom gospodaru uz negativan stvarni prinos. Togoanci plaćaju Parizu da im čuva novac, a pritom financiraju životni standard Francuza.

Godine 1994. devalvacija koja je ukrala ušteđevinu obitelji Fode Diopa u Senegalu teško je pogodila i Togo, uzrokujući ogroman porast državnog duga, smanjenje javnog financiranja lokalne infrastrukture i povećanje siromaštva.

“Zapamtite,” rekla je Farida, “naša vlada je prisiljena dati prednost držanju naših rezervi u francuskoj banci umjesto trošenju kod kuće, tako da kada nas udari šok, moramo se degradirati, kako bismo osigurali da odgovarajuća količina gotovine bude u rukama Parižana .”

To stvara nacionalnu klimu ovisnosti, u kojoj su Togoanci prisiljeni isporučivati sirovu robu i unositi gotovu robu. To je zatvoreni krug iz kojeg nema izlaza.

Farida je rekla da je prije otprilike 10 godina pokret protiv CFA-a počeo dobivati na snazi. Zbog mobilnih telefona i društvenih medija ljudi su se mogli ujediniti i organizirati na decentraliziran način. Nekada su se samo građani Bjelokosti i Togoa borili odvojeno, rekla je, ali sada postoji regionalni napor između aktivista.

Desetljećima postoji ideja o "eko" valuti za sve zemlje Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS), uključujući regionalne gospodarske sile Nigeriju i Ganu. Farida je rekla da su Francuzi pokušali preoteti ovaj plan, videći ga kao način za proširenje vlastitog financijskog carstva. Godine 2013. tadašnji predsjednik François Hollande formirao je komisiju koja je izradila dokument za francusku budućnost u Africi. U njemu su izjavili da je imperativ uključiti anglofone zemlje (afričke zemlje u kojima se priča engleskim jezikom) poput Gane.

Administracija Emmanuela Macrona sada pokušava preimenovati CFA franak u Eco, u kontinuiranom procesu "afrikanizacije" francuskog kolonijalnog financijskog sustava. Nigerija i Gana odustale su od Eko projekta, nakon što su shvatile da će Francuzi i dalje imati kontrolu. Ništa se još formalno nije dogodilo, ali zemlje kojima trenutačno upravlja središnja banka BCEAO na putu su da pređu na ovu eko valutu do 2027. Francuzi će i dalje imati sposobnost donošenja odluka i ne postoje službeni planovi za prilagodbu središnjeg bankarstva srednjoafričkih CFA nacija ili Komora.

"Vrhunac je licemjerja za francuske vođe poput Macrona da odu u Davos i kažu da su gotovi s kolonijalizmom", rekla je Farida, "dok ga zapravo pokušavaju proširiti."

Rekla je da je izvorno CFA franak stvoren na temelju valutnog plana koji su koristili nacistički okupatori Francuske. Tijekom Drugog svjetskog rata, Njemačka je stvorila nacionalnu valutu za francuske kolonije kako bi mogla lako kontrolirati uvoz i izvoz koristeći samo jednu financijsku polugu. Kada je rat završio i Francuzi ponovno stekli slobodu, odlučili su koristiti isti model za svoje kolonije. Dakle, rekla je Farida, temelj CFA franka je zapravo nacistički.

Sustav ima mračnu genijalnost u tome što su Francuzi s vremenom uspjeli tiskati novac za kupnju vitalnih dobara iz svojih bivših kolonija, ali te afričke zemlje moraju raditi kako bi zaradile rezerve.

"To nije fer, to nije neovisnost", rekla je Farida. “To je čista eksploatacija.”

Francuska tvrdi da je sustav dobar jer osigurava stabilnost, nisku inflaciju i konvertibilnost Togoancima. Ali konvertibilnost na kraju olakšava bijeg kapitala - kada je tvrtkama lako pobjeći od CFA-a i danas parkirati svoje profite u eurima - dok zarobljavaju Togoance u režimu seigniorage. Kad god se CFA pretvori - a mora biti pretvoren, jer se ne može koristiti izvan ekonomske zone u kojoj građani međusobno razmijenjuju dobra i usluge - Francuzi i ECB uzimaju svoj dio.

Da, rekla je Farida, inflacija je niska u Togu u usporedbi s neovisnim državama, ali velik dio njihove zarade ide za borbu protiv inflacije umjesto za podršku razvoju infrastrukture i industrije kod kuće. Istaknula je rast Gane, koja ima neovisnu monetarnu politiku i višu inflaciju tijekom vremena od CFA zemalja, u usporedbi s Togom. Po svim pokazateljima - zdravstvu, rastu srednje klase, nezaposlenosti - Gana je superiornija. Zapravo, kad pogledamo iz većega, rekla je da niti jedna CFA nacija nije među 10 najbogatijih zemalja u Africi. Ali od 10 najsiromašnijih, polovica je u CFA zoni.

Farida kaže da francuski kolonijalizam nadilazi novac. Također utječe na obrazovanje i kulturu. Na primjer, rekla je, Svjetska banka daje 130 milijuna dolara godišnje za potporu frankofonim zemljama (zemlje u kojima se priča francuskim jezikom) za plaćanje udžbenika u javnim školama. Farida kaže da je 90% tih knjiga tiskano u Francuskoj. Novac ide izravno iz Svjetske banke u Pariz, a ne u Togo ili bilo koju drugu afričku naciju. Knjige su alat za ispiranje mozga, rekla je Farida. Usredotočeni su na slavu francuske kulture i potkopavaju postignuća drugih naroda, bilo da su američki, azijski ili afrički.

U srednjoj školi Farida je pitala svog oca: "Koriste li ljudi u Europi neki drugi jezik osim francuskog?" On se smijao. Učili su samo o francuskoj povijesti, francuskim izumiteljima i francuskim filozofima. Odrasla je misleći da su jedini pametni ljudi Francuzi. Nikada nije pročitala nijednu američku ili britansku knjigu prije nego što je prvi put otputovala u inozemstvo.

Općenito, rekla je Farida, Francuska Afrika konzumira 80% knjiga koje Francuzi tiskaju. Predsjednik Macron želi proširiti ovu dominaciju i obećao je potrošiti stotine milijuna eura za jačanje francuskog jezika u Africi, izjavljujući da bi on mogao biti "prvi jezik" kontinenta i nazivajući ga "jezikom slobode". S obzirom na trenutne trendove, do 2050. 85% svih govornika francuskog moglo bi živjeti u Africi. Jezik je jedan od stupova podrške opstanku CFA franka.

Politika je nešto drugo. Važan dio CFA sustava je francuska podrška diktaturi. S iznimkom Senegala, niti jedna zemlja bloka CFA nije imala smislenu demokratizaciju. Svaki pojedini uspješni tiranin u frankofonskoj Africi, rekla je Farida, imao je punu podršku francuske države. Kad god dođe do državnog udara protiv demokracije, Francuzi podržavaju pučiste sve dok su oni prijatelji CFA režima. Ali u trenutku kad netko ima antifrancuske tendencije, vidite sankcije, prijetnje ili čak atentate.

Farida ističe primjer Chad i Malija danas. Obje zemlje su pod prijetnjom terorizma i pobune. U Cahdu je pokojnog vojnog diktatora Idrissa Debyja Francuska podržavala tri desetljeća do njegove smrti u travnju. Prema chadskom ustavu, čelnik parlamenta obično je sljedeći na redu za predsjednika, no umjesto toga vojska je postavila Debyjeva sina, generala u vojsci. Francuska vlada pozdravila je ovu ilegalnu tranziciju, a predsjednik Macron je čak posjetio Chad kako bi proslavio ovu prijevaru. U govoru odavanja počasti nazvao je Debyja "prijateljem" i "hrabrim vojnikom" i rekao "Francuska neće dopustiti da itko dovede u pitanje ili prijeti stabilnosti i integritetu Chada danas ili sutra". Sin će, naravno, promovirati CFA franak.

Mali je, s druge strane, rekla je Farida, imao državni udar mjesec dana nakon Chadovog. Hunta i stanovništvo nisu toliko prijateljski raspoloženi prema Parizu i čini se da u Rusiji traže novog partnera za suzbijanje terorizma. Tako je francuska vlada državni udar nazvala "neprihvatljivim", prijeti da će povući trupe iz Malija kako bi ih "ostavila nasamo s teroristima", kako je rekao Farida, i priprema sankcije. Mali je kažnjen od strane Francuske jer je učinio isto što i Chad. Ima despotizma i korupcije s obje strane. Jedina razlika je u tome što se Mali želio odmaknuti od francuske monetarne kontrole, dok Chad i dalje surađuje.

“Kada ste diktator, dokle god radite za Francusku, oni će i dalje nalaziti izgovore da vam pomognu da ostanete na vlasti”, rekla je Farida. Isto su učinili 2005. u njezinoj zemlji Togo, što je dovelo do toga da je sin preuzeo vlast od svog oca diktatora i do njezinog vlastitog političkog buđenja.

Misija Fode Diopa da donese bitcoin u Senegal

Tek kada je Fodé Diop imao priliku otputovati u SAD, mogao je početi gledati svoju zemlju Senegal izvana.

Isprva je devalvacija CFA franka 1994. dovela njegovu akademsku budućnost u opasnost. Imao je priliku otići studirati i igrati košarku na sveučilištu u Kansasu, ali je njegova obiteljska ušteđevina bila uništena. Sretniji od većine oko njega, njegova je obitelj imala još jednu mogućnost: njegov je otac imao prava na knjige za nastavne materijale koje je on izradio, a on ih je mogao upotrijebiti da posudi ono što je bilo potrebno da Fodé ode u školu.

Jednog dana, nekoliko godina nakon što je završio fakultet, dok je živio u SAD-u i radio na novoj web stranici za video on demand sa svojim bratom, Fodé je slučajno naišao na YouTube video dr. Cheikha Anta Diopa, senegalskog znanstvenika i povjesničara, govoreći o tome kako su novac i jezik bili alati za kontrolu ljudskih umova i sredstava za život.

Fodé je već čuo za dr. Diopa - najveće sveučilište u Senegalu nazvano je po njemu - ali nije slušao njegovu kritiku CFA sustava. To je teško pogodilo Fodéa. Kaže da je to bilo poput trenutka u "Matrixu", jednom od njegovih omiljenih filmova, kada Neo uzima crvenu pilulu od Morpheusa i bježi iz svoje kapsule u uznemirujuće brutalni stvarni svijet. Napokon je ugledao vodu u kojoj je plivao dok je odrastao.

"Ovo je bio prvi put u životu da sam počeo razmišljati svojom glavom", rekao je Fodé. “Prvi put sam shvatio da je valuta moje zemlje mehanizam kontrole.”

Rekao je da je to više od puke kontrole nad valutom. Budući da Francuzi tiskaju i kontroliraju novac preko operativnih računa svake zemlje, oni imaju podatke.

“Oni znaju što kamo ide, imaju informacije o svim zemljama. Oni imaju prednost nad tim zemljama. Oni znaju tko je korumpiran. Oni znaju tko kupuje nekretnine u Francuskoj. Oni znaju što je dostupno. Oni imaju prvo pravo odbijanja povlaštenih uvoznih i izvoznih cijena. Imaju potpunu dominaciju,” rekao je Fodé.

Kasnije će razmišljati o devalvaciji iz 1994. godine. Tada je imao samo 18 godina pa nije shvaćao što se dogodilo, osim činjenice da su obiteljske financije postale znatno teže.

“Stavljaju vam vreću na glavu kako ne biste primijetili svoju stvarnost”, rekao je.

U retrospektivi, o tome se vodila velika javna rasprava. Ljudi su shvatili da kada bi išli pretvarati u francuski franak, dobili bi upola manje za svoj novac, iako su radili istu količinu posla. Francuski razlog, rekao je Fodé, bio je učiniti izvoz jeftinijim kako bi afričke zemlje mogle proizvoditi konkurentnije. Ali Fodé to vidi drugačije: to je Francuskoj omogućilo da udari bičem i kupi jeftiniju robu.

Fodé je imao još dva trenutka "crvene pilule". Sljedeći je došao 2007., kada je radio u Las Vegasu na tehnološkoj sceni. Gledao je video Stevea Jobsa, koji je upravo predstavio prvi iPhone. Fodé je bio zapanjen: mobilni telefon koji je imao izvorni preglednik sa zaslonom osjetljivim na dodir. Ista stvar koja je bila na vašem računalu sada je bila i na vašem telefonu. Odmah je znao da će to promijeniti svijet. Njegova sljedeća misao: Kako da izvorna plaćanja unesemo u iPhone aplikacije, tako da ljudi bez bankovnih računa i kreditnih kartica mogu koristiti mobilni novac?

Posljednja crvena pilula za Fodéa bilo je učenje o Bitcoinu 2010. godine. Živio je u Los Angelesu kada je prvi put pročitao bitcoin white paper (bijeli knjiga) Satoshija Nakamota za "peer-to-peer elektronički novčani sustav". Od trenutka kada ga je pročitao, Fodé je pomislio: Po prvi put imamo oružje kojim se možemo boriti protiv ugnjetavanja i kolonijalizma. Novac naroda, koji ne kontroliraju vlade. "Ovo je", rekao je, "upravo ono što nam treba."

Godinama ranije, Fodé je pročitao "Izvan kontrole" Kevina Kellyja. Jedno od poglavlja bilo je o e-valutama. Znao je da će na kraju sav novac biti digitalan, dio velike globalne elektroničke revolucije. Ali nikada nije preduboko razmišljao o transformativnoj snazi koju digitalni novac može imati, sve do Bitcoina.

“Što je novac? Odakle dolazi? Postavljajući ova pitanja, to je ono što je Bitcoin učinio za mene,” rekao je. "Prije toga, ne postavljate sami sebi ova pitanja."

Možda, mislio je, jednog dana Francuska više neće imati pravo ili mogućnost tiskati i kontrolirati novac senegalskog naroda.

Fodé i njegov cimer u Las Vegasu ostajali bi do kasno mnogo puta tijekom narednih godina, razmišljajući o tome što bi Bitcoin mogao omogućiti za plaćanja, štednju i sve gospodarske aktivnosti. Saznao je što se dogodilo kad ste ukrali svoju kreditnu karticu, kakve je informacije to otkrilo. I što su treće strane radile s tim informacijama.

Mislio je da bi brak pametnog telefona i Bitcoina bio nevjerojatan alat za osnaživanje. Fodé bi se često vraćao u Senegal, a svaki put kad bi išao, sa sobom bi ponio hrpu telefona koje bi poklonio. Promatrao ih je kao veze s vanjskim svijetom za svoje prijatelje kod kuće.

Tijekom sljedećih godina radio je u različitim startupovima, a sve u industriji digitalizacije različitih dijelova naših života. Godine 2017. napustio je Vegas i otišao u San Francisco. Pridružio se kampu za kodiranje i odlučio postati računalni inženjer. U početku se jako uključio u scenu kriptovaluta u cjelini, no na kraju se, kaže, "odljubio" od Ethereuma, otprilike u vrijeme kad je počeo ići na sokratske seminare u San Franciscu s osnivačem Rivera Alexom Leishmanom. Upoznao je mnoge programere koji su radili na razvoju bitcoina i najranije korisnike Lightning mreže.

Godine 2019. pobijedio je na hackathonu u sektoru transporta, izradivši Lightning fakturu koja bi otključala Teslu. To mu je dalo veliki poticaj samopouzdanju da može pomoći promijeniti svijet. Odlučio je otići kući u Senegal kako bi širio znanje o Bitcoin. Na putu mu je izvršna direktorica Lightning Labsa Elizabeth Stark dala stipendiju za putovanje na Lightning konferenciju u Berlinu. Tamo je upoznao Richarda Myersa iz GoTenne i programera Willa Clarka, koji su razmišljali o tome kako se mesh mrežama boriti protiv internetske cenzure. Fodé je pomislio: U Senegalu francuski telekom Orange kontrolira sve telefonske mreže. Možda bi mogli pronaći način da zaobiđu francusku kontrolu nad komunikacijama i mogućnost "isključivanja interneta" putem Bitcoina i Lightninga.

Sve telekomunikacijske kanale u Senegalu kontrolira Francuska i mogu ih zatvoriti u slučaju prosvjeda protiv čelnika zemlje, kojeg podržavaju sve dok se drži CFA sustava. Ali, moguće je pronaći krajnje točke, rekao je Fodé, preko drugih pružatelja usluga. To mogu biti druge nacionalne telefonske mreže ili čak satelitske veze. Fodé je stvorio uređaj koji može hvatati ove druge signale. Mobilni telefoni mogli bi se spojiti s tim uređajem, omogućujući korisnicima da budu online čak i kada su Francuzi isključili internet. Kako bi potaknuo ljude koji upravljaju takvim uređajima, plaćao bi im u bitcoinu. Za usmjeravanje podataka i održavanje ovih uređaja u Senegalu plaća se putem Lightninga. To je ono na čemu Fodé danas radi.

"Vrlo je riskantno", rekao je Fodé. “Možete se suočiti sa zatvorom ili novčanom kaznom. Ali uz novčane poticaje, ljudi su voljni.”

Sljedeći put kada Orange isključi internet kako bi zaštitio svog saveznika u vladi, ljudi će možda imati novi način komuniciranja koji režim ne može zaustaviti.

Lightning je, rekao je Fodé, sve.

“Potrebna su nam trenutna i jeftina plaćanja. Ne možemo vršiti on-chain Bitcoin plaćanja. Naknade su jednostavno preskupe. Moramo koristiti Lightning. Nema druge opcije”, rekao je. "I radi."

To posebno zvuči istinito u području doznaka, koje su, prema Svjetskoj banci, glavni izvor BDP-a za mnoge CFA zemlje. Na primjer: 14,5% BDP-a temelji se na inozemnim doznakama. Za Senegal je 10,7%; Gvineja Bisau, 9,8%; Togo, 8,4%; i Mali, 6%. Prosječni trošak slanja doznake od 200 USD u sub-saharsku Afriku je 8%, a prosječni trošak slanja 500 USD 9%. Devizne doznake putem servisa poput Strike-a koje se temelje na bitcoinu mogu smanjiti naknade ispod 1%. Usvajanjem bitcoin modela i koriptenjem ovakvih usluga može se uštedjeti od 0,5% do 1% BDP-a CFA zemalja.Ako to pogledamo izdaleka, svake godine pošiljatelji doznaka širom svijeta šalju kući otprilike 700 milijardi dolara. Moglo bi se uštedjeti između 30 i 40 milijardi dolara, što je otprilike isti iznos koji SAD troši svake godine na inozemnu pomoć.

Fodé razumije zašto bi ljudi na Zapadu mogli biti skeptični prema Bitcoinu. “Ako imate aplikaciju Venmo i Cash, možda ne vidite zašto je to važno. Imate sve pogodnosti modernog monetarnog sustava. Ali kad odete u Senegal, više od 70% naših ljudi nikada nije kročilo u banku. Mama nikada nije imala kreditnu ili debitnu karticu”, rekao je.

Pita se: Kako će uopće sudjelovati u globalnom financijskom sustavu?

Rekao je da će brak pametnih telefona i Bitcoina osloboditi ljude i promijeniti društvo. Fodé je spomenuo "Mobilni val", knjigu koju je izvršni direktor MicroStrategyja Michael Saylor napisao o revoluciji pomoću uređaja koji stanu u jednu ruku. Kad je Fodé prvi put dotaknuo iPhone, znao je da je to ono što je čekao. Svemir se urotio, pomislio je. U samo nekoliko kratkih godina, vidio je iPhone, Veliku financijsku krizu, Satotshijevo izdanje Bitcoina i vlastitu tranziciju da postane američki građanin.

Rekao je da, budući da je pola života proveo u Africi, a pola u SAD-u, vidi put naprijed.

“Kada odem kući, vidim kako su ljudi sputani. Ali na isti način na koji smo preskočili fiksne telefone i prešli ravno na mobitele, preskočit ćemo banke i prijeći ravno na Bitcoin.”

Još jedan učinak koji vidi u Senegalu je da kada su ljudi izloženi Bitcoinu, počnu štedjeti.

“Danas, kod kuće, razmišljam o tome kako pomoći ljudima da uštede novac”, rekao je. “Ovdje nitko ništa ne štedi. Samo troše svaki CFA franak koji mogu dobiti.”

Fodé je "zauvijek zahvalan" za bitcoin koji mu je Leishman dao, jer ga je na kraju dao u malim dijelovima ljudima u Senegalu - onima koji su dolazili na događaje ili postavljali dobra pitanja. Ljudi su vidjeli kako njegova vrijednost raste s vremenom.

S velikim je uzbuđenjem promatrao što se događa u El Salvadoru. Kada je ranije ovog mjeseca stajao u konferencijskoj dvorani u Miamiju i slušao osnivača Strikea Jacka Mallersa kako najavljuje da je jedna država dodala bitcoin kao zakonsko sredstvo plaćanja, Fodé je rekao da je zaplakao. Mislio je da se ovo nikada neće dogoditi.

“Ono što je počelo kao pohrana vrijednosti, sada se razvija u sredstvo razmjene”, rekao je.

El Salvador ima neke sličnosti sa zemljama CFA zone. To je siromašnija nacija, vezana za stranu valutu, ovisna o uvozu, sa slabijom izvoznom bazom. Njegovu monetarnu politiku kontrolira vanjska sila. 70% zemlje nema bankarstvo, a 22% nacionalnog BDP-a oslanja se na inozemne doznake.

"Ako bi to mogla biti dobra opcija za njih," mislio je Fodé, "možda bi mogla biti i za nas."

Ali zna da postoje velike prepreke.

Jedan je francuski jezik. Nema puno francuskih informacija na GitHubu ili u dokumentacijskim materijalima za Lightning ili o Bitcoin coreu. Trenutno Fodé radi na prevođenju dijela ovoga na francuski kako bi se lokalna zajednica programera mogla više uključiti.

Može li se zajednica Bitcoin Beach (Bitcoin plaža) na kraju pojaviti u Senegalu? Da, rekao je Fodé. Zato se vratio i zato vodi sastanke, prikuplja donacije putem Lightninga i gradi verziju Radija Slobodna Europa koju pokreću građani i koja se temelji na Bitcoinu.

"Mogli bi me zatvoriti", rekao je. "Ali kroz sastanke se trudim da ne budem niti jedina točka neuspjeha (single point of failure)."

On misli da će biti teško usvojiti Bitcoin u Senegalu zbog francuskog utjecaja.

"Neće proći bez borbe", rekao je.

Kao što je rekao Ndongo Samba Sylla, “Danas se Francuska suočava s relativnim ekonomskim padom u regiji koju je dugo smatrala svojim privatnim rezervatom. Čak i suočena s usponom drugih sila poput Kine, Francuska nema namjeru odustati od vlasti - borit će se do posljednjeg."

Ali možda bi to, umjesto nasilne revolucije, mogla biti postupna mirna revolucija tijekom vremena koja izbacuje kolonijalizam.

"Ne iznenadno isključivanje, već paralelni sustav, gdje se ljudi mogu sami odlučiti tijekom vremena", rekao je Fodé. “Bez prisile.”

Što se tiče ljudi koji misle da samo trebamo tražiti od vlade da zaštiti naša prava?

"Oni ne znaju da demokracije poput Francuske imaju lošu stranu", rekao je Fodé. “Neće nam dati slobodu. Umjesto toga, trebali bismo slijediti korake cypherpunka i zgrabiti našu slobodu koristeći otvoreni kod.”

Na pitanje o šansama Bitcoina da zamijeni središnje bankarstvo, Fodé je rekao da ta ideja “Amerikancima može zvučati ludo, ali za Senegalce ili Togoance, središnje banke su parazit našeg društva. Moramo uzvratiti.”

Fodé smatra da Bitcoin "mijenja život".

“Nikada prije nismo imali sustav u kojem bi se novac mogao kovati na decentraliziran način. Ali ovo je ono što imamo danas. To je rješenje za one kojima je najpotrebnije. Po prvi put imamo moćno oruđe za suzbijanje ugnjetavanja”, rekao je. “Možda nije savršeno, ali moramo koristiti alate koje danas imamo da se borimo za ljude. Ne čekati da nam netko dođe pomoći.”

Odvajanje novca od države

Godine 1980. kamerunski ekonomist Joseph Tchundjang Pouemi napisao je Novac, ropstvo i sloboda: Afrička monetarna represija (Monnaie, servitude et liberté: La répression monétaire de l’Afrique) Teza: novčana ovisnost je temelj svih drugih oblika ovisnosti. Završne riječi knjige posebno snažno zvuče danas: “Sudbina Afrike bit će iskovana novcem ili se uopće neće iskovati.”

Novac i valuta zakopani su ispod površine u globalnom pokretu za ljudska prava. Oni se gotovo nikada ne spominju na konferencijama o ljudskim pravima i rijetko se o njima raspravlja među aktivistima. Ali pitajte zagovornika demokracije iz autoritarnog režima o novcu, i ispričat će vam nevjerojatne i tragične priče. Demonetizacija u Eritreji i Sjevernoj Koreji, hiperinflacija u Zimbabveu i Venezueli, državni nadzor u Kini i Hong Kongu, zamrznuta plaćanja u Bjelorusiji i Nigeriji i ekonomski zaštitni zidovi u Iranu i Palestini. A sada: monetarni kolonijalizam u Togu i Senegalu. Bez financijske slobode pokreti i nevladine organizacije ne mogu se održati. Ako su njihovi bankovni računi zatvoreni, novčanice demonetizirane ili sredstva obezvrijeđena, njihova moć je ograničena i tiranija maršira.

Monetarna represija i dalje se skriva i o njoj se ne govori u pristojnim krugovima. Današnja stvarnost za 182 milijuna ljudi koji žive u CFA zemljama je da iako su možda politički neovisni po imenu, njihova su gospodarstva i novac još uvijek pod kolonijalnom vlašću, a strane sile još uvijek zlorabe i produljuju taj odnos kako bi iscijedile i iskorištavale što više vrijednosti iz njihova društva i geografije što je više moguće.

Posljednjih godina građani CFA zone sve više ustaju. Slogan Francusko odobrenje "France Dégage!" postao je poklič okupljanja. No čini se da najglasniji kritičari sustava, među njima Pigeaud i Sylla, ne nude održivu alternativu. Oni odbacuju status quo i ropstvo MMF-a, samo kako bi predložili ili regionalnu valutu, koju kontroliraju lokalni čelnici, ili sustav u kojem svaka CFA nacija stvara i upravlja vlastitom valutom. Ali samo zato što su Senegal ili Togo dobili monetarnu neovisnost od Francuske, ne jamči da će imati dobre rezultate ili da čelnici zemlje neće zlorabiti valutu.

Još uvijek postoji prijetnja domaće diktatorske loše vladavine ili novog zarobljavanja od strane ruskih ili kineskih stranih sila. Jasno je da ljudima treba novac koji zapravo lomi kotač, novac koji mogu kontrolirati i kojim vlade bilo koje vrste ne mogu manipulirati. Baš kao što je došlo do povijesnog odvajanja crkve i države koje je utrlo put prosperitetnijem i slobodnijem ljudskom društvu, u tijeku je odvajanje novca od države.

Bi li građani CFA nacija, s vremenom, s povećanjem pristupa internetu, mogli popularizirati Bitcoin do te mjere da bi vlade bile prisiljene de facto ga usvojiti, kao što se dogodilo u zemljama Latinske Amerike poput Ekvadora s "dolarización popular" (popularna dolarizacija)? Povijest ostaje za pisati, ali jedno je sigurno: Svjetska banka i MMF oduprijet će se svim trendovima u tom smjeru. Već su zamahnuli protiv El Salvadora.

Nedavno je glumac Hill Harper citiran u The New York Timesu u vezi s njegovim aktivizmom oko Bitcoina u afroameričkoj zajednici. Rekao je, vrlo jednostavno, "Oni ne mogu kolonizirati Bitcoin."

Farida Nabourema se slaže. “Bitcoin”, rekla je, “prvi put ikada da postoji novac koji je zapravo decentraliziran i dostupan svakome u svijetu bez obzira na boju kože, ideologiju, nacionalnost, količinu bogatstva ili kolonijalnu prošlost.”

Rekla je da je to narodna valuta, pa čak ide i korak dalje.

"Možda", rekla je, "bitcoin bismo trebali nazvati valutom dekolonizacije."

Originalan tekst autora Alex Gladstein objavljen je na portalu Bitcoin Magazine. Prijevod teksta napravljen je uz dozvolu autora.

Autor: Matt Corallo / Prevod na hrvatski: Davor

Bitcoineri, od programera Bitcoin Core-a preko dugogodišnjih entuzijasta Bitcoina do nedavnih pronalazača /r/Bitcoina, vole razgovarati o tome kako je decentralizacija Bitcoina njegova ultimativna značajka. Doduše, rijetko vidite da netko objašnjava zašto je decentralizacija važna. Zasigurno je to zanimljiva značajka iz perspektive računalne znanosti, no zašto bi potrošači, tvrtke ili investitori marili za to? Ova objava je pokušaj da se napiše zašto je decentralizacija temelj vrijednosti Bitcoina i što je još važnije, postavi buduće objave u kojima se govori o tome kada ona to nije.

Kada Bitcoineri govore o decentralizaciji Bitcoina, prva stvar koja se pojavljuje je često spominjani nedostatak inherentnog povjerenja u treću stranu. Dok je dobro postavljeno povjerenje preduvjet za učinkovit rad mnogih sustava, jednom kada se takvo povjerenje izgubi, sustavi mogu postati nevjerojatno krhki. Uzmimo, za primjer, povjerenje u američke banke prije uspostave FDIC-a (Federal Deposit Insurance Corporation). Dok je pristup bankovnim uslugama omogućio više pogodnosti i mnogim tvrtkama učinkovitije poslovanje, poznato je da su banke propadale, pritom upropaštavajući sa sobom sva sredstva klijenata. Dok je predstavljanje FDIC-a i sličnih programa decentraliziralo povjerenje u financijske institucije s jedne strane na dvije, transakcije u velikom dijelu svijeta ne nude takvu zaštitu. Čak i uz takve programe, pojedinci nisu univerzalno zaštićeni od gubitka preko granica i preko određene vrijednosti.

U novije vrijeme, propisi koji dopuštaju pojedinim državnim dužnosnicima jednostrano oduzimanje imovine postali su uobičajeni. Naročito u SAD-u, sada zloglasna “Operacija Choke Point” i programi oduzimanja civilne imovine, omogućili su službenicima za provođenje zakona i privatnim institucijama da zapljenjuju financijsku imovinu i uskraćuju financijske usluge uz malo ili nimalo nadzora. Uklanjanje provjerenih skrbnika i stvaranje sustava s likvidnom imovinom, koja se ne može zaplijeniti, ima potencijal pružiti pouzdanije financijske usluge mnogima koji inače ne bi mogli djelovati učinkovito ili uopće ne bi mogli djelovati. Ova mogućnost da se Bitcoin ne može zaplijeniti, omogućena je samo zbog nedostatka za centraliziranim povjerenjem. Centralizirani sustavi elektroničke gotovine i financijski sustavi su pokušali pružiti takvu pouzdanost, propisi i poslovna stvarnost su to gotovo univerzalno spriječili.

Svojstvo koje je jednako važno za sposobnost Bitcoina da pruža financijske usluge zviždačima, stranim disidentima i porno zvijezdama je njegov otpor cenzuri transakcija. Sposobnost trećih strana da zaplijene imovinu rezultira izravnim i čistim novčanim gubitkom, zamrzavanje imovine može imati sličan učinak. Kada pojedinac ili organizacija više nisu u mogućnosti obavljati transakcije za plaćanje roba i usluga, njihova financijska imovina brzo gubi vrijednost. Iako Bitcoin ima vrlo dobru priču o nemogućnosti zapljene (svaka strana u sustavu nameće nemogućnost bilo koga da potroši Bitcoin bez dodanog privatnog ključa), njegova priča o otporu cenzuri je malo utančanija.

U svijetu u kojem nijedan rudar Bitcoina nema više od 1% ukupne hash snage (ili nešto drugo što je jednako decentralizirano), trebalo bi biti lako pronaći rudara koji je ili anoniman i prihvaća sve transakcije ili je u nadležnosti koja ne pokušava cenzurirati vaše transakcije. Naravno, ovo nije svijet kakav danas imamo, a cenzura transakcija jedan je od većih razloga da se ozbiljno zabrinemo centralizacijom rudarenja (za pune čvorove). Ipak, mogućnost pojedinca da kupi hash snagu (u obliku lako dostupnog starog hardvera ili u obliku njegovog iznajmljivanja) za rudarenje svoje inače cenzurirane transakcije, opcija je sve dok je pravilo najdužeg lanca na snazi ​​kod svih rudara. Iako je znatno skuplji nego što bi bio u istinski decentraliziranom Bitcoinu, to omogućuje Bitcoinu da zadrži neka od svojih anti-cenzuriranih svojstava.

Ako ste već dovoljno dugo u priči oko Bitcoina, možda ćete prepoznati gornja svojstva kao kritična za zamjenjivost. Zamjenjivost, kao ključno svojstvo svakog monetarnog instrumenta, odnosi se na ideju da vrijednost jedne jedinice treba biti ekvivalentna svakoj drugoj jedinici. Bez mogućnosti odmrzavanja/otpora cenzuri i nemogućnosti zapljene, Bitcoin (i svaki drugi monetarni sustav) počinje gubiti zamjenjivost. Trgovci i platni procesori više ne mogu razumno prihvaćati Bitcoin bez provjere niza crnih lista i mnogo truda kako bi bili sigurni da će moći potrošiti Bitcoin koji prihvaćaju. Ako povjerenje u zamjenjivost Bitcoina deformira, njegova bi korist mogla biti značajno deformirana.

Još jedno svojstvo koje proizlazi iz decentralizacije Bitcoina, je njegov otvoreni pristup. Ulagači iz Silicijske doline često ga nazivaju jednim od najzanimljivijih svojstava Bitcoina, a mnogi ga vole nazivati ​​"bez dopuštenja". Sposobnost bilo koga, bilo gdje u svijetu, sa internetskom vezom, da prihvaća Bitcoin za robu i usluge i koristi Bitcoin za kupnju roba i usluga je vrlo uzbudljiva. Opet, ovo svojstvo ovisi o decentralizaciji Bitcoina. Iako postoje mnogi centralizirani pružatelji financijskih usluga, gdje mnogi od njih promoviraju svoju dostupnost bilo kome, sama njihova prisutnost kao centraliziranog tijela koje može proizvoljno uskratiti uslugu, čini ih podložnim budućim promjenama politike iz bilo kojeg razloga. PayPal je, na primjer, utemeljen na idealima univerzalnog pristupa elektroničkoj gotovini. Međutim, zbog svoje pozicije središnje vlasti, brzo je promijenio svoje politike, kako bi udovoljio pritiscima regulatora i politikama postojećeg financijskog sustava na koji se oslanjao. Ovih dana, PayPal je nadaleko poznat po zamrzavanju računa i oduzimanju imovine uz malo ili nimalo upozorenja. U osnovi, oslanjanje na centralizirane strane za usluge nije kompatibilno s univerzalnim otvorenim pristupom u financijskom svijetu.

Primijetit ćete da se sve gore navedene kritične značajke, one koje Bitcoin čine tako uzbudljivim za sve nas, centralizirani sistemi već neko vrijeme mogu implementirati. Zapravo to se radilo i prije, u učinkovitijim sustavima od Bitcoina. Naravno, nikada nisu potrajali, gubeći kritična svojstva nakon podešavanja kako bi se popravila ova ili ona stvar, implementirajući regulatorne sustave cenzure izravno u osnovne slojeve, ograničavajući pristup rastu dobiti i potpuno gašenje. Stvarno, decentralizacija u Bitcoinu sama po sebi nije značajka, već je umjesto toga jedini način za koji znamo da održimo značajke koje želimo u sustavima kojima upravljaju ljudi.

Originalni tekst

Autor: Parker Lewis / Prevod na srpski: Plumsky

Ideja da država može nekako zabraniti bitcoin je jedna od poslednjih faza tuge, tačno pred prihvatanje realnosti. Posledica ove rečenice je priznanje da bitcoin “funkcioniše”. U stvari, ona predstavlja činjenicu da bitcoin funkcioniše toliko dobro da on preti postojećim državnim monopolima nad novcem i da će zbog toga države da ga unište kroz regulativne prepreke da bi eliminisale tu pretnju. Gledajte na tvrdnju da će države zabraniti bitcoin kao kondicionalnu logiku. Da li bitcoin funkcioniše kao novac? Ako je odgovor „ne“, onda države nemaju šta da zabrane. Ako je odgovor „da“, onda će države da probaju da ga zabrane. Znači, glavna poenta ovog razmišljanja je pretpostavka da bitcoin funkcioiniše kao novac. Onda je sledeće logično pitanje da li intervencija od strane države može uspešno da uništi upravo taj funkcionalan bitcoin.

Za početak, svako ko pokušava da razume kako, zašto, ili da li bitcoin funkcioniše mora da proceni ta pitanja potpuno nezavisno od prouzrekovanja državne regulacije ili intervencije. Iako je nesumnjivo da bitcoin mora da postoji uzgred državnih regulativa, zamislite na momenat da države ne postoje. Sam od sebe, da li bi bitcoin funkcionisao kao novac, kad bi se prepustio slobodnom tržištu? Ovo pitanje se širi u dodatna pitanja i ubrzo se pretvara u bunar bez dna. Šta je novac? Šta su svojstva koja čine jednu vrstu novca bolje od druge? Da li bitcoin poseduje ta svojstva? Da li je bitcoin bolja verzija novca po takvim osobinama? Ako je finalni zaključak da bitcoin ne funkcioniše kao novac, implikacije državne intervencije su nebitne. Ali, ako je bitcoin funkcionalan kao novac, ta pitanja onda postaju bitna u ovoj debati, i svako ko o tome razmišlja bi morao imati taj početnički kontekst da bi mogao proceniti da li je uopšte moguće zabraniti. Po svom dizajnu, bitcoin postoji van države. Ali bitcoin nije samo van kontrole države, on u stvari funkcioniše bez bilo kakve saradnje centralizovanih identiteta. On je globalan i decentralizovan. Svako može pristupiti bitcoinu bez potrebe saglasnosti bilo koga i što se više širi sve je teže cenzurisati celokupnu mrežu. Arhitektura bitcoina je namerno izmišljena da bude otporna na bilo koje pokušaje države da ga zabrane. Ovo ne znači da države širom sveta neće pokušavati da ga regulišu, oporezuju ili čak da potpuno zabrane njegovo korišćenje. Naravno da će biti puno bitki i otpora protiv usvajanja bitcoina među građanima. Federal Reserve i Američki Treasury (i njihovi globalni suparnici) se neće ležeći predati dok bitcoin sve više i više ugrožava njihove monopole prihvatljivog novca. Doduše, pre nego što se odbaci ideja da države mogu potpuno zabraniti bitcoin, mora se prvo razumeti posledice tog stava i njegovog glasnika.

Progresija poricanja i stepeni tuge

Pripovesti skeptičara se neprestano menjaju kroz vreme. Prvi stepen tuge: bitcoin nikad ne može funkcionisati-njegova vrednost je osnovana ni na čemu. On je moderna verzija tulip manije. Sa svakim ciklusom uzbuđenja, vrednost bitcoina skače i onda vrlo brzo se vraća na dole. Često nazvano kao kraj njegove vrednosti, bitcoin svaki put odbija da umre i njegova vrednost pronađe nivo koji je uvek viši od prethodnih ciklusa globalne usvajanja. Tulip pripovetka postaje stara i dosadna i skeptičari pređu na više nijansirane teme, i time menjaju bazu debate. Drugi stepen tuge predstoji: bitcoin je manjkav kao novac. On je previše volatilan da bi bio valuta, ili je suviše spor da bi se koristio kao sistem plaćanja, ili se ne može proširiti dovoljno da zadovolji sve promete plaćanja na svetu, ili troši isuviše struje. Taj niz kritike ide sve dalje i dalje. Ovaj drugi stepen je progresija poricanja i dosta je udaljen od ideje da je bitcoin ništa više od bukvalno bezvrednog ničega.

Uprkos tim pretpostavnim manjcima, vrednost bitcoin mreže nastavje da raste vremenom. Svaki put, ona ne umire, nasuprot, ona postaje sve veća i jača. Dok se skeptičari bave ukazivanjem na manjke, bitcoin ne prestaje. Rast u vrednosti je prouzrokovan jednostavnom dinamikom tržišta: postoji više kupca nego prodavca. To je sve i to je razlog rasta u adopciji. Sve više i više ljudi shvata zašto postoji fundamentalna potražnja za bitcoinom i zašto/kako on funkcioniše. To je razlog njegovog dugotrajnog rasta. Dokle god ga sve više ljudi koristi za čuvanje vrednosti, neće pasti cena snabdevanja. Zauvek će postojati samo 21 milion bitcoina. Nebitno je koliko ljudi zahtevaju bitcoin, njegova cela količina je uvek ista i neelastična. Dok skeptičari nastavljaju sa svojom starom pričom, mase ljudi nastavljaju da eliminišu zabludu i zahtevaju bitcoin zbog njegovih prednosti u smislu novčanih svojstva. Između ostalog, ne postoji grupa ljudi koja je više upoznata sa svim argumentima protiv bitcoina od samih bitcoinera.

Očajanje počinje da se stvara i onda se debata još jedanput pomera. Sada nije više činjenica je vrednost bitcoina osnovana ni na čemu niti da ima manjke kao valuta; sada se debata centrira na regulaciji državnih autoriteta. U ovom zadnjem stepenu tuge, bitcoin se predstavlja kao u stvari isuviše uspešnom alatkom i zbog toga države ne smeju dozvoliti da on postoji. Zaista? Znači da je genijalnost čoveka ponovo ostvarila funkcionalan novac u tehnološko superiornoj formi, čije su posledice zaista neshvatljive, i da će države upravo taj izum nekako zabraniti. Primetite da tom izjavom skeptičari praktično priznaju svoj poraz. Ovo su poslednji pokušaji u seriji promašenih argumenata. Skeptičari u isto vreme prihvataju da postoji fundamentalna potražnja za bitcoinom a onda se premeštaju na neosnovan stav da ga države mogu zabraniti.

Ajde da se poigramo i tim pitanjem. Kada bih zapravo razvijene države nastupile na scenu i pokušale da zabrane bitcoin? Trenutno, Federal Reserve i Treasury ne smatraju bitcoin kao ozbiljnu pretnju superiornosti dolara. Po njihovom celokupnom mišljenju, bitcoin je slatka mala igračka i ne može da funkcioniše kao novac. Sadašnja kompletna kupovna moć bitcoina je manja od $200 milijardi. Sa druge strane, zlato ima celokupnu vrednost od $8 triliona (40X veću od bitcoina) i količina odštampanog novca (M2) je otprilike 15 triliona (75X veličine bitcoinove vrednosti). Kada će Federal Reserve i Treasury da počne da smatra bitcoin kao ozbiljnu pretnju? Kad bitcoin poraste na $1, $2 ili $3 triliona? Možete i sami da izaberete nivo, ali implikacija je da će bitcoin biti mnogo vredniji, i posedovaće ga sve više ljudi širom sveta, pre nego što će ga državne vlasti shvatiti kao obiljnog protivnika.

Predsednik Tramp & Treasury Sekretar Mnučin o Bitcoinu (2019):

„Ja neću pričati o bitcoinu za 10 godina, u to možete biti sigurni {…} Ja bi se kladio da čak za 5 ili 6 godina neću više pričati o bitcoinu kao sekretar Trusury-a. Imaću preča posla {…} Mogu vam obećati da ja lično neću biti pun bitcoina.“ – Sekretar Treasury-a Stiv Mnučin

„Ja nisam ljubitelj bitcoina {…}, koji nije novac i čija vrednost je jako volatilna i osnovana na praznom vazduhu.“ – Predsednik Donald J. Tramp

Znači, logika skeptika ide ovako: bitcoin ne funkcioniše, ali ako funkcioniše, onda će ga država zabraniti. Ali, države slobodnog sveta neće pokušati da ga zabrane dokle god se on ne pokaže kao ozbiljna pretnja. U tom trenutku, bitcoin će biti vredniji i sigurno teži da se zabrani, pošto će ga više ljudi posedovati na mnogo širem geografskom prostoru. Ignorišite fundamentalne činjenice i asimetriju koja je urođena u globalnom dešavanju monetizacije zato što u slučaju da ste u pravu, države će taj proces zabraniti. Na kojoj strani tog argumenta bi radije stajao racionalan ekonomski učesnik? Posedovanje finansijske imovine kojoj vrednost toliko raste da preti globalnoj rezervnoj valuti, ili nasuprot – nemati tu imovinu? Sa pretpostavkom da individualci razumeju zašto je mogućnost (a sve više i verovatnoća) ove realnosti, koji stav je logičniji u ovom scenariju? Asimetrija dve strane ovog argumenta sama od sebe zahteva da je prvi stav onaj istinit i da fundamentalno razumevanje potražnje bitcoina samo još više ojačava to mišljenje.

Niko ne moze zabraniti bitcoin

Razmislite šta bitcoin u stvari predstavlja pa onda šta bi predstavljala njegova zabrana. Bitcoin je konverzija subjektivne vrednosti, stvorena i razmenjena u realnošću, u digitalne potpise. Jednostavno rečeno, to je konverzija ljudskog vremena u novac. Kad neko zahteva bitcoin, oni u isto vreme ne zahtevaju neki drugi posed, nek to bio dolar, kuća, auto ili hrana itd. Bitcoin predstavlja novčanu štednju koja sa sobom žrtvuje druge imovine i servise. Zabrana bitcoina bi bio napad na najosnovnije ljudske slobode koje je on upravo stvoren da brani. Zamislite reakciju svih onih koji su prihvatili bitcoin: „Bilo je zabavno, alatka za koju su svi eksperti tvrdili da neće nikad funkcionisati, sada toliko dobro radi i sad ti isti eksperti i autoriteti kažu da mi to nemožemo koristiti. Svi idite kući, predstava je gotova.“verovanje da će svi ljudi koji su učestvovali u bitcoin usvajanju, suverenitetu koji nudi i finansiskoj slobodi, odjednom samo da se predaju osnovnom rušenju njihovih prava je potpuno iracionalna pozicija.

Novac je jedan od najbitnijih instrumenata za slobodu koji je ikad izmišljen. Novac je to što u postojećem društvu ostvaruje mogućnosti siromašnom čoveku – čiji je domet veći nego onaj koji je bio dostižan bogatim ljudima pre ne toliko puno generacija.“ – F. A. Hajek

Države nisu uspele da zabrane konzumiranje alkohola, droga, kupovinu vatrenog oružja, pa ni posedovanje zlata. Država može samo pomalo da uspori pristup ili da deklariše posedovanje ilegalnim, ali ne može da uništi nešto što veliki broj raznovrsnih ljudi smatra vrednim. Kada je SAD zabranila privatno posedovanje zlata 1933., zlato nije palo u vrednosti ili nestalo sa finansijskog tržišta. Ono je u stvari poraslo u vrednosti u poređenju sa dolarom, i samo trideset godina kasnije, zabrana je bila ukinuta. Ne samo da bitcoin nudi veću vrednosno obećanje od bilo kog drugog dobra koje su države pokušale da zabrane (uključujući i zlato); nego po svojim osobinama, njega je mnogo teže zabraniti. Bitcoin je globalan i decentralizovan. On ne poštuje granice i osiguran je mnoštvom nodova i kriptografskim potpisima. Sam postupak zabrane bi zahtevao da se u isto vreme zaustavi „open source“ softver koji emituje i izvršava slanje i potvrđivanje digitalno enkriptovanih ključeva i potpisa. Ta zabrana bi morala biti koordinisana između velikog broja zemalja, sa tim da je nemoguće znati gde se ti nodovi i softver nalazi ili da se zaustavi instaliranje novih nodova u drugim pravnim nadležnostima. Da ne pominjemo i ustavske pitanja, bilo bi tehnički neizvodljivo da se takva zabrana primeni na bilo kakav značajan način.

Čak kada bih sve zemlje iz G-20 grupe koordinisale takvu zabranu u isto vreme, to ne bi uništilo bitcoin. U stvari, to bi bilo samoubistvo za fiat novčani sistem. To bi još više prikazalo masama da je bitcoin u stvari novac koji treba shvatiti ozbiljno, i to bi samo od sebe započelo globalnu igru vatanje mačke za rep. Bitcoin nema centralnu tačku za napad; bitcoin rudari, nodovi i digitalni potpisi su rasejani po celom svetu. Svaki aspekt bitcoina je decentralizovan, zato su glavni stubovi njegove arhitekture da učesnici uvek treba kontrolisati svoje potpise i upravljati svojim nodom. Što više digitalnih potpisa i nodova koji postoje, to je više bitcoin decentralizovan, i to je više odbranjiva njegova mreža od strane neprijatelja. Što je više zemalja gde rudari izvršavaju svoj posao, to je manji rizik da jedan nadležni identitet može uticati na njegov bezbednosni sistem. Koordinisan internacionalni napad na bitcoin bi samo koristio da bitcoin još više ojača svoj imuni sistem. Na kraju krajeva, to bi ubrzalo seobu iz tradicionalnog finansijskog sistema (i njegovih valuta) a i inovaciju koja postoji u bitcoin ekosistemu. Sa svakom bivšom pretnjom, bitcoin je maštovito pronalazio način da ih neutrališe pa i koordinisan napad od strane država ne bi bio ništa drugačiji.

Inovacija u ovoj oblasti koja se odlikuje svojom „permissionless“ (bez dozvole centralnih identiteta) osobinom, omogućava odbranu od svakojakih napada. Sve varijante napada koje su bile predvidjene je upravo to što zahteva konstantnu inovaciju bitcoina. To je ona Adam Smitova nevidljiva ruka, ali dopingovana. Pojedinačni učesnici mogu da veruju da su motivisani nekim većim uzrokom, ali u stvari, korisnost kaja je ugrađena u bitcoin stvara kod učesnika dovoljno snažan podsticaj da omogući svoje preživljavanje. Sopstveni interes milione, ako ne milijarde, nekoordinisanih ljudi koji se jedino slažu u svojom međusobnom potrebom za funkcionalnim novcem podstiče inovacije u bitcoinu. Danas, možda to izgleda kao neka kul nova tehnologija ili neki dobar investment u finansijskom portfoliju, ali čak i ako to mnogi ne razumeju, bitcoin je apsolutna nužnost u svetu. To je tako zato što je novac nužnost a historijski priznate valute se fundamentalno raspadaju. Pre dva meseca, tržište američkih državnih obveznica je doživeo kolaps na šta je Federal Reserve reagovao time što je povećao celokupnu količinu dolara u postojanju za $250 milijardi, a još više u bliskoj budućnosti. Tačno ovo je razlog zašto je bitcoin nužnost a ne samo luksuzni dodatak. Kada inovacija omogućava bazično funkcionisanje ekonomije ne postoji ni jedna država na svetu koja može da zaustavi njenu adopciju i rast. Novac je nužnost a bitcoin znatno poboljšava sistem novca koji je ikada postojao pre njega.

Sa više praktične strane, pokušaj zabranjivanja bitcoina ili njegove velike regulacije od nadležnosti bi direktno bilo u korist susedne nadležnih organa. Podsticaj da se odustane od koordinisanog napada na bitcoin bi bio isuviše veliki da bi takvi dogovori bili uspešni. Kada bi SAD deklarisovale posed bitcoina ilegalnim sutra, da li bi to zaustavilo njegov rast, razvoj i adopciji i da li bi to smanjilo vrednost celokupne mreže? Verovatno. Da li bi to uništilo bitcoin? Ne bi. Bitcoin predstavlja najpokretljivije kapitalno sredstvo na svetu. Zemlje i nadležne strukture koje kreiraju regulativnu strukturu koja najmanje ustručava korišćenje bitcoina će biti dobitnici velike količine uliva kapitala u svoje države.

Zabrana Bitcoinove Zatvoreničke Dileme

U praksi, zatvorenička dilema nije igra jedan na jedan. Ona je multidimenzijska i uključuje mnoštvo nadležnosti, čiji se interesi nadmeću međusobno, i to uskraćuje mogućnosti bilo kakve mogućnosti zabrane. Ljudski kapital, fizički kapital i novčani kapital će sav ići u pravcu država i nadležnosti koje najmanje ustručuju bitcoin. To se možda neće desiti sve odjednom, ali pokušaji zabrane su isto za badava koliko bi bilo odseći sebi nos u inat svom licu. To ne znači da države to neće pokušati. India je već probala da zabrani bitcoin. Kina je uvela puno restrikcija. Drugi će da prate njihove tragove. Ali svaki put kada država preduzme takve korake, to ima nepredvidljive efekte povećanja bitcoin adopcije. Pokušaji zabranjivanja bitcoina su jako efektivne marketing kampanje. Bitcoin postoji kao sistem nevezan za jednu suverenu državu i kao novac je otporan na cenzuru. On je dizajniran da postoji van državne kontrole. Pokušaji da se taj koncept zabrani samo još više daje njemu razlog i logiku za postojanje.

Jedini Pobednički Potez je da se Uključiš u Igru

Zabrana bitcoina je trošenje vremena. Neki će to pokušati; ali svi će biti neuspešni. Sami ti pokušaji će još više ubrzati njegovu adopciju i širenje. Biće to vetar od 100 km/h koji raspaljuje vatru. To će ojačati bitcoin sve više i doprineće njegovoj pouzdanosti. U svakom slučaju, verovanje da će države zabraniti bitcoin u momentu kada on postane dovoljno velika pretnja rezervnim valutam sveta, je iracionalan razlog da se on no poseduje kao instrument štednje novca. To ne samo da podrazumeva da je bitcoin novac, ali u isto vreme i ignoriše glavne razloge zašto je to tako: on je decentralizovan i otporan na cenzure. Zamislite da razumete jednu od nojvećih tajni današnjice i da u isto vreme tu tajnu asimetrije koju bitcoin nudi ne primenjujete u svoju korist zbog straha od države. Pre će biti, neko ko razume zašto bitcoin funkcioniše i da ga država ne može zaustaviti, ili nepuno znanje postoji u razumevanju kako bitcoin uopšte funckioniše. Počnite sa razmatranjem fundamentalnih pitanja, a onda primenite to kao temelj da bi procenili bilo koji potencijalan rizik od strane budućih regulacija ili restrikcija državnih organa. I nikad nemojte da zaboravite na vrednost asimetrije između dve strane ovde prezentiranih argumenata. Jedini pobednički potez je da se uključite u igru.

Stavovi ovde prezentirani su samo moji i ne predstavljaju Unchained Capital ili moje kolege. Zahvaljujem se Fil Gajgeru za razmatranje teksta i primedbe.

Originalni tekst

Autor: Vijay Boyapati / Prevod na hrvatski: Matija

Sa zadnjim cijenama koje je bitcoin dosegao 2017., optimističan scenarij za ulagače se možda čini toliko očitim da ga nije potrebno niti spominjati. Alternativno, možda se nekome čini glupo ulagati u digitalnu vrijednost koja ne počiva na nijednom fizičkom dobru ili vladi i čiji porast cijene su neki usporedili sa manijom tulipana ili dot-com balonom. Nijedno nije točno; optimističan scenarij za Bitcoin je uvjerljiv, ali ne i očit. Postoje značajni rizici kod ulaganja u Bitcoin, no, kao što planiram pokazati, postoji i ogromna prilika.

Geneza

Nikad u povijesti svijeta nije bilo moguće napraviti transfer vrijednosti među fizički udaljenim ljudima bez posrednika, poput banke ili vlade. 2008. godine, anonimni Satoshi Nakamoto je objavio 8 stranica rješenja na dugo nerješivi računalski problem poznat kao “Problem Bizantskog Generala.” Njegovo rješenje i sustav koji je izgradio - Bitcoin - dozvolio je, prvi put ikad, da se vrijednost prenosi brzo i daleko, bez ikakvih posrednika ili povjerenja. Implikacije kreacije Bitcoina su toliko duboke, ekonomski i računalski, da bi Nakamoto trebao biti prva osoba nominirana za Nobelovu nagradu za ekonomiju i Turingovu nagradu.

Za ulagače, važna činjenica izuma Bitcoina (mreže i protokola) je stvaranje novog oskudnog digitalnog dobra - bitcoina (monetarne jedinice). Bitcoini su prenosivi digitalni “novčići” (tokeni), proizvedeni na Bitcoin mreži kroz proces nazvan “rudarenje” (mining). Rudarenje Bitcoina je ugrubo usporedivo sa rudarenjem zlata, uz bitnu razliku da proizvodnja bitcoina prati unaprijed osmišljeni i predvidivi raspored. Samo 21 milijun bitcoina će ikad postojati, i većina (2017., kada je ovaj tekst napisan) su već izrudareni. Svake četiri godine, količina rudarenih bitcoina se prepolovi. Produkcija novih bitcoina će potpuno prestati 2140. godine.

Stopa inflacije —— Monetarna baza

Bitcoine ne podržava nikakva roba ili dobra, niti ih garantira ikakva vlada ili firma, što postavlja očito pitanje za svakog novog bitcoin ulagača: zašto imaju uopće ikakvu vrijednost? Za razliku od dionica, obveznica, nekretnina ili robe poput nafte i žita, bitcoine nije moguće vrednovati koristeći standardne ekonomske analize ili korisnost u proizvodnji drugih dobara. Bitcoini pripadaju sasvim drugoj kategoriji dobara - monetarnih dobara, čija se vrijednost definira kroz tzv. teoriju igara; svaki sudionik na tržištu vrednuje neko dobro, onoliko koliko procjenjuje da će ga drugi sudionici vrednovati. Kako bismo bolje razumjeli ovo svojstvo monetarnih dobara, trebamo istražiti podrijetlo novca.

Podrijetlo novca

U prvim ljudskim društvima, trgovina među grupama se vršila kroz robnu razmjenu. Velika neefikasnost prisutna u robnoj razmjeni je drastično ograničavala količinu i geografski prostor na kojem je bila moguća. Jedan od najvećih problema sa robnom razmjenom je problem dvostruke podudarnosti potražnje. Uzgajivač jabuka možda želi trgovati sa ribarom, ali ako ribar ne želi jabuke u istom trenutku, razmjena se neće dogoditi. Kroz vrijeme, ljudi su razvili želju za čuvanjem određenih predmeta zbog njihove rijetkosti i simbolične vrijednosti (npr. školjke, životinjski zube, kremen). Zaista, kako i Nick Szabo govori u svojem izvrsnom eseju o podrijetlu novca, ljudska želja za sakupljanjem predmeta pružila je izraženu evolucijsku prednost ranom čovjeku nad njegovim najbližim biološkim rivalom, neandertalcem - Homo neanderthalensis.

"Primarna i najbitnija evolucijska funkcija sakupljanja bila je osigurati medij za čuvanje i prenošenje vrijednosti".

Predmeti koje su ljudi sakupljali služili su kao svojevrsni “proto-novac,” tako što su omogućavale trgovinu među antagonističkim plemenima i dozvoljavale bogatsvu da se prenosi na sljedeću generaciju. Trgovina i transfer takvih predmeta bile su rijetke u paleolitskim društvima, te su oni služili više kao “spremište vrijednosti” (store of value) nego kao “medij razmjene” (medium of exchange), što je uloga koju danas igra moderni novac. Szabo objašnjava:

"U usporedbi sa modernim novcem, primitivan novac je imao jako malo “brzinu” - mogao je promijeniti ruke samo nekoliko puta u životu prosječnog čovjeka. Svejedno, trajni i čvrsti sakupljački predmet, što bismo danas nazvali “nasljeđe,” mogao je opstati mnogo generacija, dodajući znatnu vrijednost pri svakom transferu - i zapravo omogućiti transfer uopće".

Rani čovjek suočio se sa bitnom dilemom u teoriji igara, kada je odlučivao koje predmete sakupljati: koje od njih će drugi ljudi željeti? Onaj koji bi to točno predvidio imao bi ogromnu prednost u mogućnosti trgovine i akvizicije bogatsva. Neka američka indijanska plemena, npr. Naraganseti, specijalizirala su se u proizvodnji sakupljačkih dobara koja nisu imala drugu svrhu osim trgovine. Valja spomenuti da što je ranije predviđanje da će neko dobro imati takvu vrijednost, veća je prednost koju će imati onaj koji je posjeduje, zato što ju je moguće nabaviti jeftinije, prije nego postane vrlo tražena roba i njezona vrijednost naraste zajedno sa populacijom. Nadalje, nabava nekog dobra u nadi da će u budućnosti biti korišteno kao spremište vrijednosti, ubrzava upravo tu primjenu. Ova cirkularnost je zapravo povratna veza (feedback loop) koja potiče društva da se rapidno slože oko jednog spremišta vrijednosti. U terminima teorije igara, ovo je znano kao “Nashov ekvilibrij.” Postizanje Nashovog ekvilibrija za neko spremište vrijednosti je veliko postignuće za društvo, pošto ono znatno olakšava trgovinu i podjelu rada, i time omogućava napredak civilizacije.

Tisućljećima, kako su ljudska društva rasla i otvarala trgovinske puteve, različite aplikacije spremišta vrijednosti u individualnim društvima počele su se natjecati međusobno. Trgovci su imali izbor: čuvati svoju zaradu u spremištu vrijednosti vlastite kulture, ili one kulture sa kojom su trgovali, ili mješavini oboje. Benefit štednje u stranom spremištu vrijednosti bila je uvećana sposobnost trgovanja u povezanom stranom društvu. Trgovci koji su štedili u stranom spremištu vrijednosti su također imali dobrih razloga da potiču svoje društvo da ga prihvati, jer bi tako uvećali vrijednost vlastite ušteđevine. Prednosti “uvezene” tehnologije spremanja vrijednosti bile su prisutne ne samo za trgovce, nego i za sama društva. Kada bi se dvije grupe konvergirale u jedinstvenom spremištu vrijednosti, to bi značajno smanjilo cijenu troškova trgovine jednog s drugim, i samim time povećanje bogatstva kroz trgovinu. I zaista, 19. stoljeće bilo je prvi put da je najveći dio svijeta prihvatio jedinstveno spremište vrijednosti - zlato - i u tom periodu vidio najveću eksploziju trgovine u povijesti svijeta. O ovom mirnom periodu, pisao je John Maynard Keynes:

"Kakva nevjerojatna epizoda u ekonomskom napretku čovjeka… za svakog čovjeka iole iznadprosječnog, iz srednje ili više klase, život je nudio obilje, ugodu i mogućnosti, po niskoj cijeni i bez puno problema, više nego monarsima iz prethodnih perioda. Stanovnik Londona mogao je, ispijajući jutarnji čaj iz kreveta, telefonski naručiti razne proizvode iz cijele Zemlje, u količinama koje je želio, i sa dobrim razlogom očekivati njihovu dostavu na svoj kućni prag."

Svojstva dobrog spremišta vrijednosti

Kada se spremišta vrijednosti natječu jedno s drugim, specifična svojstva rade razliku koja daje jednom prednost nad drugim. Premda su mnoga dobra u prošlosti korištena kao spremišta vrijednosti ili kao “proto-novac,” određena svojstva su se pokazala kao posebno važna, i omogućila dobrima sa njima da pobijede. Idealno spremište vrijednosti biti će:

• Trajno: dobro ne smije biti kvarljivo ili lako uništeno. Tako naprimjer, žito nije idealno spremište vrijednosti.
• Prenosivo: dobro mora biti lako transportirati i čuvati, što omogućuje osiguranje protiv gubitka ili krađe i dopušta trgovinu na velike udaljenosti. Tako, krava je lošije spremište vrijednosti od zlatne narukvice.
• Zamjenjivo: jedna jedinica dobra treba biti zamjenjiva sa drugom. Bez zamjenjivosti, problem podudarnosti želja ostaje nerješiv. Time, zlato je bolje od dijamanata, jer su oni nepravilni u obliku i kvaliteti.
• Provjerljivo: dobro mora biti lako i brzo identificirano i testirano za autentičnost. Laka provjera povećava povjerenje u trgovini i vjerojatnost da će razmjena biti dovršena.
• Djeljivo: dobro mora biti lako djeljivo na manje dijelove. Premda je ovo svojstvo bilo manje važno u ranim društvima gdje je trgovina bila rijetka, postalo je važnije sa procvatom trgovine. Količine koje su se mijenjale postale su manje i preciznije.
• Oskudno: Monetarno dobro mora imati “cijenu nemoguću za lažirati,” kao što je rekao Nick Szabo. Drugim riječima, dobro ne smije biti obilno ili lako dostupno kroz proizvodnju. Oskudnost je možda i najvažnije svojstvo spremišta vrijednosti, pošto se izravno vezuje na ljudsku želju da sakupljamo ono što je rijetko. Ona je izvor vrijednosti u spremištu vrijednosti.
• Duge povijesti: što je dulje neko dobro vrijedno za društvo, veća je vjerojatnost da će biti prihvaćeno kao spremište vrijednosti. Dugo postojeće spremište vrijednosti biti će jako teško uklonjeno od strane došljaka, osim u slučaju sile (ratno osvajanje) ili ako je nova tehnologija znatno bolja u ostalim svojstvima.
• Otporno na cenzuru: novije svojstvo, sve više važno u modernom digitalnom svijetu sa sveprisutnim nadzorom, je otpornost na cenzuru. Drugim riječima, koliko je teško da vanjski agent, kao korporacija ili država, spriječi vlasnika dobra da ga čuva i koristi. Dobra koja su otporna na cenzuru su idealna za ljude koji žive u režimima koji prisilno nadziru kapital ili čine neke oblike mirne trgovine protuzakonitima.

Ova tablica ocjenjuje Bitcoin, zlato (gold) i fiat novac (kao što je euro ili dolar) po svojstvima izlistanim gore. Objašnjenje svake ocjene slijedi nakon tablice.

Trajnost:

Zlato je neosporeni kralj trajnosti. Velika većina zlata pronađenog kroz povijest, uključujući ono egipatskih faraona, opstaje i danas i vjerojatno će postojati i za tisuću godina. Zlatnici korišteni u antičko doba imaju značajnu vrijednost i danas. Fiat valute i bitcoini su digitalni zapisi koji ponekad imaju fizički oblik (npr. novčanice). Dakle, njihovu trajnost ne određuju njihova fizička svojstva (moguće je zamijeniti staru i oštećenu novčanicu za novu), nego institucije koje stoje iza njih. U slučaju fiat valuta, mnoge države su nastale i nestale kroz stoljeća, i valute su nestale s njima. Marke iz Weimarske republike danas nemaju vrijednost zato što institucija koja ih je izdavala više ne postoji. Ako je povijest ikakav pokazatelj, ne bi bilo mudro smatrati fiat valute trajnima dugoročno; američki dolar i britanska funta su relativne anomalije u ovom pogledu. Bitcoini, zato što nemaju instituciju koja ih održava, mogu se smatrati trajnima dok god mreža koja ih osigurava postoji. Obzirom da je Bitcoin još uvijek mlada valuta, prerano je za čvrste zaključke o njegovoj trajnosti. No, postoje ohrabrujući znakovi - prominente države su ga pokušavale regulirati, hakeri ga napadali - usprkos tome, mreža nastavlja funkcionirati, pokazujući visok stupanj antifragilnosti.

Prenosivost:

Bitcoini su najprenosivije spremište vrijednosti ikad. Privatni ključevi koji predstavljaju stotine milijuna dolara mogu se spremiti na USB drive i lako ponijeti bilo gdje. Nadalje, jednako velike sume mogu se poslati na drugi kraj svijeta skoro instantno. Fiat valute, zbog svojeg temeljno digitalnog oblika, su također lako prenosive. Ali, regulacije i kontrola kapitala od strane države mogu ugroziti velike prijenose vrijednosti, ili ih usporiti danima. Gotovina se može koristiti kako bi se izbjegle kontrole kapitala, ali onda rastu rizik čuvanja i cijena transporta. Zlato, zbog svojeg fizičkog oblika i velike gustoće, je najmanje prenosivo. Nije čudo da većina zlatnika i poluga nikad ne napuste sefove. Kada se radi prijenos zlata između prodavača i kupca, uglavnom se prenosi samo ugovor o vlasništvu, ne samo fizičko zlato. Prijenos fizičkog zlata na velike udaljenosti je skupo, riskantno i sporo.

Zamjenjivost:

Zlato nam daje standard za zamjenjivost. Kada je rastopljeno, gram zlata je praktički nemoguće razlikovati od bilo kojeg drugog grama, i zlato je oduvijek bilo takvo. S druge strane, fiat valute, su zamjenjive samo onoliko koliko njihova institucija želi da budu. Iako je uglavnom slučaj da je novčanica zamjenjiva za drugu istog iznosa, postoje situacije u kojima su velike novčanice tretirane drukčije od malih. Naprimjer, vlada Indije je, u pokušaju da uništi neoporezivo sivo tržište, potpuno oduzela vrijednost novčanicama od 500 i 1000 rupija. To je uzrokovalo da ljudi manje vrednuju te novčanice u trgovini, što je značilo da više nisu bile zaista zamjenjive za manje novčanice. Bitcoini su zamjenjivi na razini mreže; svaki bitcoin je pri prijenosu tretiran kao svaki drugi. No, zato što je moguće pratiti individualne bitcoine na blockchainu, određeni bitcoin može, u teoriji, postati “prljav” zbog korštenja u ilegalnoj trgovini, te ga trgovci ili mjenjačnice možda neće htjeti prihvatiti. Bez dodatnih poboljšanja oko privatnosti i anonimnosti na razini mrežnog protokola, bitcoine ne možemo smatrati jednako zamjenjivim kao zlato.

Mogućnost provjere:

Praktično gledajući, autentičnost fiat valuta i zlata je prilično lako provjeriti. Svejedno, i usprkos pokušajima da spriječe krivotvorenje novčanica, i dalje postoji potencijal prevare za vlade i njihove građane. Zlato također nije imuno na krivotvorenje. Sofisticirani kriminalci su koristili pozlaćeni tungsten kako bi prevarili kupce zlata. Bitcoine je moguće provjeriti sa matematičkom sigurnošću. Korištenjem kriptografskih potpisa, vlasnik bitcoina može javno demonstrirati da posjeduje bitcoine koje tvrdi da posjeduje.

Djeljivost:

Bitcoine je moguće podijeliti u stotinu milijuna manjih jedinica (zvanih satoshi), i prenositi takve (no, valja uzeti u obzir ekonomičnost prijenosa malih iznosa, zbog cijene osiguravanja mreže - “network fee”). Fiat valute su tipično dovoljno djeljive na jedinice sa vrlo niskom kupovnom moći. Zlato, iako fizički i teoretski djeljivo, postaje teško za korištenje kada se podijeli na dovoljno male količine da bi se moglo koristiti u svakodnevnoj trgovini.

Oskudnost:

Svojstvo koje najjasnije razlikuje Bitcoin od fiat valuta i zlata je njegova unaprijed definirana oskudnost. Od početka, konačna količina bitcoina nikad neće biti veća od 21 milijun. To daje vlasnicima bitcoina jasan i znan uvid u postotak ukupnog vlasništva. Naprimjer, vlasnik 10 bitcoina bi znao da najviše 2,1 milijuna ljudi (manje od 0.03% populacije) može ikad imati isto bitcoina kao i on. Premda je kroz povijest uvijek bilo oskudno, zlato nije imuno na povećanje ukupne količine. Ako se ikad izumi nova, ekonomičnija metoda rudarenja ili proizvodnje zlata, ukupna količina zlata bi se mogla dramatično povećati (npr. rudarenje morskog dna ili asteroida). Na kraju, fiat valute, relativno nov izum u povijesti, pokazale su se sklonima konstantnim povećanjima u količini. Države su pokazale stalnu sklonost inflaciji monetarne kvantitete kako bi rješavale kratkoročne političke probleme. Inflacijske tendencije vlada diljem svijeta čine fiat valute gotovo sigurnim da će gubiti vrijednost kroz vrijeme.

Etablirana povijest:

Nijedno monetarno dobro nema povijest kao zlato, koje je imalo vrijednost za cijelog trajanja ljudske civilizacije. Kovanice izrađene u antičko doba i danas imaju značajnu vrijednost. Ne može se isto reći za fiat valute, koje su same relativno nova povijesna anomalija. Od njihovog početka, fiat valute su imale gotovo univerzalni smjer prema bezvrijednosti. Korištenje inflacije kao podmuklog načina za nevidljivo oporezivanje građana je vječita kušnja kojoj se skoro nijedna država u povijesti nije mogla oduprijeti. Ako je 20. stoljeće, u kojem je fiat novac dominirao globalni monetarni poredak, demonstriralo neku ekonomsku istinu, to je onda bila ta da ne možemo računati na fiat novac da održi vrijednost u dužem ili srednjem vremenskom periodu. Bitcoin, usprkos svojoj novosti, je preživio dovoljno testova tržišta da postoji velika vjerojatnost da neće nestati kao vrijedno dobro. Nadalje, Lindy efekt govori da što duže Bitcoin bude korišten, to će veća biti vjera u njega i njegovu sposobnost da nastavi postojati dugo u budućnost. Drugim riječima, društvena vjera u monetarno dobro je asimptotička, kao u grafu ispod:

Ako Bitcoin preživi prvih 20 godina, imat će gotovo sveopće povjerenje da će trajati zauvijek, kao što ljudi vjeruju da je internet trajna stvar u modernom svijetu.

Otpor na cenzuru

Jedan od najbitnijih izvora za ranu potražnju bitcoina bila je njegova upotreba u ilegalnoj kupovini i prodaji droge. Mnogi su zato pogrešno zaključili da je primarna potražnja za bitcoinima utemeljena u njihovoj prividnoj anonimnosti. Međutim, Bitcoin nije anonimna valuta; svaka transakcija na mreži je zauvijek zapisana na javnom blockchainu. Povijesni zapis transakcija dozvoljava forenzičkoj analizi da identificira izvore i tijek sredstava. Takva analiza dovela je do uhićenja počinitelja zloglasne MtGox pljačke. Premda je istina da dovoljno oprezna i pedantna osoba može sakriti svoj identitet koristeći Bitcoin, to nije razlog zašto je Bitcoin bio toliko popularan u trgovini drogom.

Ključno svojstvo koje čini Bitcoin najboljim za takve aktivnosti je njegova agnostičnost i nepotrebnost za dozvolom (“premissionlessness”) na mrežnoj razini. Kada se bitcoini prenose na Bitcoin mreži, ne postoji nitko tko dopušta transakcije. Bitcoin je distribuirana peer-to-peer (korisnik-korisniku) mreža, i samim time dizajnirana da bude otporna na cenzuru. Ovo je u velikom kontrastu sa fiat bankarskim sustavom, u kojem države reguliraju banke i ostale institucije prijenosa novca, kako bi one prijavljivale i sprječavale protuzakonito korištenje monetarnih dobara. Klasičan primjer regulacije novca su kontrole kapitala. Npr., bogati milijunaš će vrlo teško prenijeti svoje bogatstvo u novu zemlju, kada bježi iz opresivnog režima. Premda zlato nije izdano i proizvedeno od države, njegova fizička priroda ga čini teško prenosivim kroz prostor, i samim time ga je daleko lakše regulirati nego Bitcoin. Indijski Akt kontrole zlata je primjer takve regulacije.

Bitcoin je odličan u većini gore navedenih svojstava, što mu omogućava da bude marginalno bolji od modernih i drevnih monetarnih dobara, te da pruži poticaje za svoje rastuće društveno usvajanje. Specifično, moćna kombinacija otpornosti na cenzuru i apsolutne oskudnosti bila je velika motivacija za bogate ulagače koji su uložili dio svojeg bogatstva u Bitcoin.

Evolucija novca

U modernoj monetarnoj ekonomiji postoji opsesija sa ulogom novca kao medija razmjene. U 20. stoljeću, države su monopolizirale izdavanje i kontrolu novca i kontinuirano potkopavale njegovo svojstvo spremišta vrijednosti, stvarajući lažno uvjerenje da je primarna svrha novca biti medij razmjene. Mnogi su kritizirali Bitcoin, govoreći da je neprikladan da bude novac zato što mu je cijena bila previše volatilna za medij razmjene. No, novac je uvijek evoluirao kroz etape; uloga spremišta vrijednosti je dolazila prije medija razmjene. Jedan od očeva marginalističke ekonomije, William Stanley Jevons, objašnjava:

"Povijesno govoreći… čini se da je zlato prvo služilo kao luksuzni metal za ukras; drugo, kao sačuvana vrijednost; treće, kao medij razmjene; i konačno, kao mjerilo vrijednosti."

U modernoj terminologiji, novac uvijek evoluira kroz četiri stadija:

1. Kolekcionarstvo: U prvoj fazi svoje evolucije, novac je tražen samo zbog svojih posebnih svojstava, uglavnom zbog želja onog koji ga posjeduje. Školjke, perlice i zlato su bili sakupljani prije nego su poprimili poznatije uloge novca.
2. Spremište vrijednosti: Jednom kada je novac tražen od dovoljnog broja ljudi, biti će prepoznat kao način za čuvanje i spremanje vrijednosti kroz vrijeme. Kada neko dobro postane široko korišteno kao spremište vrijednosti, njegova kupovna moć raste sa povećanom potražnjom za tu svrhu. Kupovna moć spremišta vrijednosti će u jednom trenutku doći do vrhunca, kada je dovolno rašireno i broj novih ljudi koji ga potražuju splasne.
3. Sredstvo razmjene: Kada je novac potpuno etabliran kao spremište vrijednosti, njegova kupovna moć se stabilizira. Nakon toga, postane prikladno sredstvo razmjene zbog stabilnosti svoje cijene. U najranijim danima Bitcoina, mnogi ljudi nisu shvaćali koju buduću cijenu plaćaju koristeći bitcoine kao sredstvo razmjene, umjesto kao novonastalo spremište vrijednosti. Poznata priča o čovjeku koji je za 10,000 bitcoina (vrijednih oko 94 milijuna dolara kada je ovaj članak napisan) za dvije pizze ilustrira ovaj problem.
4. Jedinica računanja vrijednosti: Jednom kada je novac široko korišten kao sredstvo razmjene, dobra će biti vrednovana u njemu, tj. većina cijena će biti izražena u njemu. Uobičajena zabluda je da je većinu dobara moguće zamijeniti za bitcoine danas. Npr., premda je možda moguće kupiti šalicu kave za bitcoine, izlistana cijena nije prava bitcoin cijena; zapravo se radi o cijeni u državnoj valuti koju želi trgovac, preračunatu u bitcoin po trenutnoj tržišnoj cijeni. Kad bi cijena bitcoina pala u odnosu na valutu, vrijednost šalice izražena u bitcoinima bi se povećala. Od trenutka kada trgovci budu voljni prihvaćani bitcoine kao platežno sredstvo, bez obraćanja pažnje na vrijednost bitcoina u državnoj fiat valuti, moći ćemo reći da je Bitcoin zaista postao jedinica računanja vrijednosti.

Monetarna dobra koja još nisu jedinice računanja vrijednosti možemo smatrati “djelomično monetiziranima.” Danas zlato ima takvu ulogu, jer je spremište vrijednosti, ali su mu uloge sredstva razmjene i računanja vrijednosti oduzete intervencijama država. Moguće je također da se jedno dobro koristi kao sredstvo razmjene, dok druga ispunjavaju ostale uloge. To je tipično u zemljama gdje je država disfunkcionalna, npr. Argentina ili Zimbabwe. U svojoj knjizi, Digitalno zlato, Nathaniel Popper piše:

"U Americi, dolar služi trima funkcijama novca: nudi sredstvo razmjene, jedinicu za mjerenje vrijednosti dobara, i mjesto gdje se može čuvati vrijednosti. S druge strane, argentinski peso je korišten kao sredstvo razmjene (za svakodnevne potrebe), ali ga nitko nije koristio kao spremište vrijednosti. Štednja u pesosima bila je ekvivalent bacanja novca. Zato su ljudi svu svoju štednju imali u dolarima, jer je dolar bolje čuvao vrijednost. Zbog volatilnosti pesosa, ljudi su računali cijene u dolarima, što im je pružalo pouzdaniju jedinicu mjerenja kroz vrijeme."

Bitcoin je trenutno u fazi tranzicije iz prvog stadija monetizacije u drugi. Vjerojatno će proći nekoliko godina prije nego Bitcoin pređe iz začetaka spremišta vrijednosti u istinski medij razmjene, i put do tog trenutka je još uvijek pun rizika i nesigurnosti. Važno je napomenuti da je ista tranzicija trajala mnogo stoljeća za zlato. Nitko danas živ nije doživio monetizaciju dobra u realnom vremenu (kroz koju Bitcoin prolazi), tako da nemamo puno iskustva govoriti o putu i načinu na koji će se monetizacija dogoditi.

Put monetizacije

Kroz proces monetizacije, monetarno dobro će naglo porasti u kupovnoj moći. Mnogi su tako komentirali da je uvećanje kupovne moći Bitcoina izgledalo kao “balon” (bubble). Premda je ovaj termin često korišten kako bi ukazao na pretjeranu vrijednosti Bitcoina, sasvim slučajno je prikladan. Svojstvo koje je uobičajeno za sva monetarna dobra jest da je njihova kupovna moć viša nego što se može opravdati samo kroz njihovu uporabnu vrijednost. Zaista, mnogi povijesni novci nisu imali uporabnu vrijednost. Razliku između kupovne moći i vrijednosti razmjene koju bi novac mogao imati za svoju inherentnu korisnost, možemo razmatrati kao “monetarnu premiju.” Kako monetarno dobro prolazi kroz stadije monetizacije (navedene gore), monetarna premija raste. No, ta premija ne raste u ravnoj i predvidivoj liniji. Dobro X, koje je bilo u procesu monetizacije, može izgubiti u usporedbi sa dobrom Y koje ima više svojstava novca, te monetarna premija dobra X drastično padne ili potpuno nestane. Monetarna premija srebra je skoro potpuno nestala u kasnom 19. stoljeću, kada su ga vlade diljem svijeta zamijenile zlatom kao novcem.

Čak i u odsustvu vanjskih faktora, kao što su intervencije vlade ili druga monetarna dobra, monetarna premija novog novca neće ići predvidivim putem. Ekonomist Larry White primijetio je:

"problem sa pričom “balona,” naravno, je da je ona konzistentna sa svakim putem cijene, i time ne daje ikakvo objašnjenje za specifičan put cijene"

Proces monetizacije opisuje teorija igara; svaki akter na tržištu pokušava predvidjeti agregiranu potražnju ostalih aktera, i time buduću monetarnu premiju. Zato što je monetarna premija nevezana za inherentnu korisnost, tržišni akteri se uglavnom vode za prošlim cijenama da bi odredili je li neko dobro jeftino ili skupo, i žele li ga kupiti ili prodati. Veza trenutne potražnje sa prošlim cijenama naziva se “ovisnost o putu” (path dependence); ona je možda najveći izvor konfuzije u shvaćanju kretanja cijena monetarnih dobara.

Kada kupovna moć monetarnog dobra naraste zbog većeg i šireg korištenja, očekivanja tržišta o definicijama “jeftinog” i “skupog” se mijenjaju u skladu s time. Slično tome, kada cijena monetarnog dobra padne, očekivanja tržišta mogu se promijeniti u opće vjerovanje da su prethodne cijene bile “iracionalne” ili prenapuhane. Ovisnost o putu novca ilustrirana je riječima poznatog upravitelja fondova s Wall Streeta, Josha Browna:

"Kupio sam bitcoine kada su koštali 2300 USD, i to mi se udvostručilo gotovo odmah. Onda sam počeo govoriti kako “ne mogu kupiti još” dok im je cijena rasla, premda sam znao da je to razmišljanje bazirano samo na cijenu po kojoj sam ih kupio. Kasnije, kada je cijena pala zbog kineske regulacije mjenjačnica, počeo sam si govoriti, “Odlično, nadam se da će još pasti da mogu kupiti još.”"

Istina leži u tome da su ideje “jeftinog” i “skupog” zapravo besmislene kada govorimo o monetarnim dobrima. Cijena monetarnog dobra ne reflektira njegovu stopu rasprostanjenosti ili korisnosti, nego mjeru koliko je ono široko prihvaćeno da ispuni razne uloge novca.

Dodatna komplikacija u ovom aspektu novca je činjenica da tržišni akteri ne djeluju samo kao nepristrani promatrači koji pokušavaju kupiti i prodati u iščekivanju budućih kretanja monetarne premije, nego i kao aktivni proponenti. Pošto ne postoji objektivno “točna” monetarna premija, širiti dobar glas o superiornijim svojstvima nekog monetarnog dobra je efektivnije nego za obična dobra, čija vrijednost je u konačnici vezana na njegovu osnovnu korisnost. Religiozni zanos sudionika na Bitcoin tržištu vidljiv je na raznim internetskim forumima, gdje Bitcoineri aktivno promoviraju benefine Bitcoina i bogatstvo koje je moguće ostvariti investiranjem u njega. Promatrajući Bitcoin tržište, Leigh Drogen komentira:

"To je prepoznatljivo svima kao religija - priča koju si pričamo i oko koje se slažemo. Religija je krivulja na grafu prihvaćanja o kojoj trebamo razmišljati. Sustav je gotovo savršen - onog trenutka kada netko pristupi krugu Bitcoinera, to će reći svima i nastaviti širiti riječ. Onda njihovi prijatelji pristupe i nastave širiti riječ."

Premda usporedba sa religijom može staviti Bitcoin u iracionalno svjetlo, potpuno je racionalno za individualnog vlasnika da širi dobru vijest o superiornom monetarnom dobru, i za šire društvo da se standardizira oko njega. Novac djeluje kao temelj za svu trgovinu i štednju; tako da prihvaćanje superiornog oblika novca ima ogromne multiplicirajuće benefite za stvaranje bogatstva za sve članove društva.

Oblik monetizacije

U članku o Spekulativnom prihvaćanju Bitcoina / teorije cijene, Michael Casey postulira da rastući Gartner hype ciklusi predstavljaju faze standardne S-krivulje prihvaćanja novih tehnologija, koje su bile prisutne kod mnogih transformacijskih tehnologija dok su postajale uobičajene u društvu.

Svaki Gartner hype ciklus počinje sa eksplozijom entuzijazma za novom tehnologijom, a cijenu podižu oni sudionici na tržištvu koji su “dostupni” u toj fazi. Najraniji kupci u Gartner hype ciklusu obično imaju jaku vjeru o transformacijskoj prirodi tehnologije u koju ulažu. S vremenom, tržište dosegne vrhunac entuzijazma kako se količina novih kupaca iscrpljuje, te kupovinom počnu dominirati spekulatori koji su više zainteresirani u brze profite nego u samu tehnologiju.

Nakon vrha hype ciklusa, cijene rapidno padaju dok spekulativno ludilo ustupa mjesto očajavanju, javnoj poruzi i osjećaju da tehnologija nije uopće bila transformacijska. S vremenom, cijena dosegne dno i formira plato na kojem se originalnim ulagačima, koji su imali snažno uvjerenje, pridružuju nove grupe ljudi koji su izdržali bol kraha cijena i koji cijene važnost same tehnologije.

Plato traje neko vrijeme i formira, kako Casey kaže, “stabilnu, dosadnu dolinu.” Za ovo vrijeme, javni interes za tehnologiju opada, no nastaviti će se razvijati i snažna zajednica uvjerenja će polako rasti. Tada, postavlja se nova baza za sljedeću iteraciju hype ciklusa, dok vanjski promatrači prepoznaju da tehnologija i dalje postoji i da ulaganje u nju možda nije onoliko rizično kao što se činilo za vrijeme pada cijene. Sljedeća iteracija hype ciklusa donosi mnogo veći broj novih ljudi, pa je i ciklus daleko veći u svojoj magnitudi.

Jako mali broj ljudi koji sudjeluju u Gartner hype ciklusu će točno predvidjeti koliko će visoko cijena porasti za vrijeme ciklusa. Cijene često dosegnu razine koje bi se činile apsurdnima većini ulagača u raniji stadijima ciklusa. Kada ciklus završi, mediji tipično atribuiraju pad cijene nekoj od aktualnih drušvenih tema. Premda takva tema može biti okidač pada, ona nikad nije temeljni razlog zašto ciklus završava. Gartner hype ciklusi završavaju kada je količina dostupnih novih sudionika na tržištu iscrpljena.

Zanimljivo je da je i zlato nacrtalo klasičan graf Gartner hype ciklusa od kasnih 1970-ih do ranih 2000-ih. Moguće je spekulirati da je hype ciklus osnovna socijalna dinamika oko procesa monetizacije.

Gartner kohorte

Od početka trgovanja Bitcoina na mjenjačnicama 2010. godine, Bitcoin tržište je svjedočilo četirima velikim Gartner hype ciklusima. U retrospektivi, možemo vrlo precizno identificirati grupe cijena prethodnih hype ciklusa Bitcoin tržišta. Također, možemo kvalitativno odrediti kohorte ulagača koje su povezane sa svakom iteracijom prethodnih ciklusa.

0 USD –1 USD (2009. – 3. mjesec 2011.): Prvi hype ciklus u Bitcoin tržištu dominirali su kriptografi, računalni znanstvenici i cypherpunkovi koji su od početka bili spremni razumijeti važnost nevjerojatnog izuma Satoshija Nakamotoa, i koji su bili pioniri u potvrđivanju da Bitcoin protokol nema tehničkih mana.

1 USD - 30 USD (3. mjesec 2011. – 7. mjesec. 2011.): Drugi ciklus privukao je rane entuzijaste oko novih tehnologija kao i stabilan pritok ideološki motiviranih ulagača koji su bili oduševljeni idejom novca odvojenog od države. Libertarijanci poput Rogera Vera došli su u Bitcoin zbog aktivnog anti-institucionalnog stava, i mogućnosti koju je nova tehnologija obećavala. Wences Casares, briljantni i dobro povezani serijski poduzetnik, bio je također dio drugog Bitcoin hype ciklusa te je širio riječ o Bitcoinu među najprominentnijim tehnolozima i ulagačima u Silicijskoj Dolini.

250 USD – 1100 USD (4. mjesec 2013. – 12. mjesec 2013.): Treći hype ciklus doživio je ulazak ranih generalnih i institucionalnih ulagača koji su bili voljni uložiti trud i riskirati kroz užasno komplicirane kanale likvidnosti kako bi kupili bitcoine. Primaran izvor likvidnosti na tržištu za vrijeme ovog perioda bio je MtGox, mjenjačnica bazirana u Japanu, koju je vodio notorno nesposobni i beskrupulozni Mark Karpeles, koji je kasnije završio i u zatvoru zbog svoje uloge u kolapsu MtGoxa.

Valja primijetiti da je rast Bitcoinove cijene za vrijeme spomenuti hype ciklusa većinom povezano sa povećanjem likvidnosti i lakoćom sa kojom su ulagači mogli kupiti bitcoine. Za vrijeme prvog hype ciklusa, nisu postojale mjenjačnice; akvizicija bitcoina se odvijala primarno kroz rudarenje (mining) ili kroz izravnu razmjenu sa onima koju su već izrudarili bitcoine. Za vrijeme drugog hype ciklusa, pojavile su se rudimentarne mjenjačnice, no nabavljanje i osiguravanje bitcoina na ovim mjenjačnicama bilo je previše kompleksno za sve osim tehnološki najsposobnijih ulagača. Čak i za vrijeme trećeg hype ciklusa, ulagači koju su slali novac na MtGox kako bi kupili bitcoine su morali raditi kroz značajne prepreke. Banke nisu bile voljne imati posla sa mjenjačnicom, a oni posrednici koji su nudili usluge transfera bili su često nesposobni, kriminalni, ili oboje. Nadalje, mnogi koji su uspjeli poslati novac MtGoxu, u konačnici su morali prihvatiti gubitak svojih sredstava kada je mjenjačnica hakirana i kasnije zatvorena.

Tek nakon kolapsa MtGox mjenjačnice i dvogodišnje pauze u tržišnoj cijeni Bitcoina, razvili su se zreli i duboki izvori likvidnosti; primjeri poput reguliranih mjenjačnica kao što su GDAX i OTC brokeri kao Cumberland mining. Dok je četvrti hype ciklus započeo 2016. godine, bilo je relativno lako običnim ulagačima kupiti i osigurati bitcoine.

1100 USD – 19600 USD? (2014. –?):

U trenutku pisanja ovog teksta, tržište Bitcoina je prolazilo svoj četvrti veliki hype ciklus. Sudjelovanje u ovom hype ciklusu dominirala je ona skupina koju je Michael Casey opisao kao “rana većina” običnih i institucionalnih ulagača.

Kako su se izvori likvidnosti produbljivali i sazrijevali, veliki institucionalni ulagači sada imaju priliku sudjelovati kroz regulirana “futures” tržišta. Dostupnosti takvih tržišta stvara put ka kreaciji Bitcoin ETF-a (exchange traded fund) (fond na slobodnom tržištu), koji će onda pokrenuti “kasnu većinu” i “najsporije” u sljedećim hype ciklusima.

Premda je nemoguće predvidjeti točan efekt budućih hype ciklusa, razumno je očekivati da će najviša točka biti između 20.000 USD i 50.000 USD (2021. zenit je bio preko 69.000 USD). Znatno više od ovog raspona, i Bitcoin bi imao znatan postotak ukupne vijednosti zlata (zlato i Bitcoin bi imali jednaku tržišnu kapitalizaciju kada bi bitcoini vrijedili oko 380.000 USD u trenutku pisanja ovog teksta). Značajan postotak vrijednosti zlata dolazi od potražnje centralnih banaka, te je malo vjerojatno da će centralne banke ili suverene države sudjelovati u trenutnom hype ciklusu.

Ulazak suverenih država u Bitcoin

Bitcoinov zadnji Gartner hype ciklus će započeti kada ga suverene države počnu akumulirati kao dio svojih rezervi stranih valuta. Tržišna kapitalizacija Bitcoina je trenutno premala da bismo ga smatrali značajnim dodatkom rezervama većini zemalja. No, kako se interes u privatnom sektoru povećava i kapitalizacija Bitcoina se približi trilijunu dolara, postat će dovoljno likvidan za većinu država. Prva država koja službeno doda bitcoine u svoje rezerve će vjerojatno potaknuti stampedo ostalih da učine isto. Države koje su među prvima u usvajanju Bitcoina imat će najviše benefita u svojim knjigama ako Bitcoin u konačnici postane globalna valuta (global reserve currency). Nažalost, vjerojatno će države sa najjačom izvršnom vlasti - diktature poput Sjeverne Koreje - biti najbrže u akumulaciji bitcoina. Neodobravanje prema takvim državama i slaba izvršna tijela zapadnjačkih demokracija uzrokovat će sporost i kašnjenje u akumulaciji bitcoina za njihove vlastite rezerve.

Velika je ironija u tome što je SAD trenutno jedna od regulatorno najotvorenijih nacija prema Bitcoinu, dok su Kina i Rusija najzatvorenije. SAD riskira najviše, geopolitički, ako bi Bitcoin zamijenio dolar kao svjetska rezervna valuta. U 1960-ima, Charles de Gaulle je kritizirao “pretjeranu privilegiju” (“exorbitant privilege”) koju su SAD imale u međunarodnom monetarnom poretku, postavljenom kroz Bretton Woods dogovor 1944. godine. Ruska i kineska vlada još ne shvaćaju geo-strateške benefite Bitcoina kao rezervne valute, te se trenutno brinu o efektima koje bi mogao imati na njihova unutarnja tržišta. Kao de Gaulle u 1960-ima, koji je prijetio SAD-u povratkom na klasični standard zlata, Kinezi i Rusi će s vremenom uvidjeti korist u velikoj poziciji u Bitcoinu - spremištu vrijednosti bez pokrića ijedne vlade. Sa najvećom koncentracijom rudara Bitcoina u Kini (2017.), kineska vlada već ima znatnu potencijalnu prednost u stavljanju bitcoina u svoje rezerve.

SAD se ponosi svojim statusom nacije inovatora, sa Silicijskom dolinom kao krunom svoje ekonomije. Dosad, Silicijska dolina je dominirala konverzacijom usmjerenom prema regulaciji, i poziciji koju bi ona treba zauzeti prema Bitcoinu. No, bankovna industrija i federalna rezerva SAD-a (US Federal Reserve, Fed) napokon počinju uviđati egzistencijalnu prijetnju koju Bitcoin predstavlja za američku monetarnu politiku, postankom globalne rezervne valute. Wall Street Journal, jedan od medijskih glasova federalne reserve, izdao je komentar o Bitcoinu kao prijetnji monetarnoj politici SAD-a:

"Postoji još jedna opasnost, možda i ozbiljnija iz perspektive centralnih banaka i regulatora: bitcoin možda ne propadne. Ako je spekulativni žar u kriptovalutu samo prvi pokazatelj njezinog šireg korištenja kao alternative dolaru, Bitcoin će svakako ugroziti monopol centralnih banaka nad novcem."

U narednim godinama, možemo očekivati veliku borbu između poduzetnika i inovatora u Silicijskoj dolini, koji će pokušavati čuvati Bitcoin od državne kontrole s jedne strane, i bankovne industrije i centralnih banaka koje će učiniti sve što mogu da bi regulirale Bitcoin kako bi spriječile znatne promjene u svojoj industriji i moći izdavanja novca, s druge.

Prijelaz na medij razmjene

Monetarno dobro ne može postati opće prihvaćen medij razmjene (standardna ekonomska definicija za “novac”) prije nego je vrednovano od širokog spektra ljudi; jednostavno, dobro koje nije vrednovano neće biti prihvaćeno u razmjeni. Kroz proces generalnog rasta vrijednosti, i time postanka spremišta vrijednosti, monetarno dobro će brzo narasti u kupovnoj moći, i time stvoriti cijenu za korištenje u razmjeni. Samo kada ta cijena rizika mijenjanja spremišta vrijednosti padne dovoljno nisko, može dobro postati opće prihvaćen medij razmjene.

Preciznije, monetarno dobro će biti prikladno kao medij razmjene samo kada je suma cijene rizika i transakcijske cijene u razmjeni manja nego u trgovini bez tog dobra.

U društvu koje vrši robnu razmjenu, prijelaz spremišta vrijednosti u medij razmjene može se dogoditi čak i onda kada monetarno dobro raste u kupovnoj moći, zato što su transakcijski troškovi robne razmjene iznimno visoki. U razvijenoj ekonomiji, u kojoj su troškovi razmjene niski, moguće je za mladu i rapidno rastućnu tehnologiju spremišta vrijednosti, poput Bitcoina, da se koristi kao medij razmjene, doduše na ograničen način. Jedan primjer je ilegalno tržište droge, gdje su kupci voljni žrtvovati oportunu cijenu čuvanja bitcoina kako bi umanjili znatan rizik kupovine droge koristeći fiat novac.

Postoje međutim velike institucionalne barijere da novonastalo spremište vrijednosti postane sveopće prihvaćen medij razmjene u razvijenom društvu. Države koriste oporezivanje kao moćnu metodu zaštite svojeg suverenog novca protiv rivalskih monetarnih dobara. Ne samo da suvereni novac ima prednost konstantnog izvora potražnje, zato što je porez moguće platiti jedino u njemu, nego su i rivalska monetarna dobra oporezana pri svakoj razmjeni za vrijeme rastuće cijene. Ova metoda oporezivanja stvara znatan otpor korištenju spremišta vrijednosti kao medija razmjene.

Ovakvo sabotiranje tržišnih monetarnih dobara nije nepremostiva barijera za njihovo prihvaćanje kao općeg medija razmjene. Ako ljudi izgube vjeru u suvereni novac, njegova vrijednost može rapidno propasti kroz proces zvan hiperinflacija. Kada suvereni novac prolazi kroz hiperinflaciju, njegova vrijednost propadne prvo u usporedbi sa najlikvidnijim dobrima u društvu, kao što je zlato ili stabilna strana valuta (američki dolar npr.), ako su ona dostupna. Kada nema likvidnih dobara ili ih ima premalo, novac u hiperinflaciji kolabira u usporedbi sa stvarnim dobrima, kao što su nekretnine ili upotrebljiva roba. Arhetipska slika hiperinflacije je trgovina sa praznim policama - potrošači brzo bježe iz propadajuće vrijednosti novca svoje nacije.

Nakon dovoljno vremena, kada je vjera potpuno uništena za vrijeme hiperinflacije, suvereni novac više nitko ne prihvaća, te se društvo može vratiti na robnu razmjenu, ili će doživjeti potpunu zamjenu monetarne jedinice za sredstvo razmjene. Primjer ovog procesa bila je zamjena zimbabveanskog dolara za američki dolar. Takva promjena suverenog novca za stranu valutu je dodatno otežana relativnom oskudnošću strane valute i odsustvom stranih bankarskih institucija koje pružaju likvidnost tržištu.

Sposobnost lakog prenošenja bitcoina preko granica i odsustvo potrebe za bankarskim sustavom čine Bitcoin idealnim monetarnim dobrom za one ljude koji pate pod hiperinflacijom. U nadolazećim godinama, kako fiat valute nastave svoj povijesni trend ka bezvrijednosti, Bitcoin će postati sve popularniji izbor za ušteđevine ljudi diljem svijeta. Kada je novac nacije napušten i zamijenjen Bitcoinom, Bitcoin će napraviti tranziciju iz spremišta vrijednosti u tom društvu u opće prihvaćeno sredstvo razmjene. Daniel Krawicz stvorio je termin “hiperbitcoinizacija” da bi opisao ovaj proces.

Učestala pogrešna shvaćanja

Većina ovog članka usredotočila se na monetarnu prirodu Bitcoina. Sa tim temeljima možemo adresirati neke od najčešćih nerazumijevanja u Bitcoinu.

Bitcoin je balon (bubble)

Bitcoin, kao sva tržišna monetarna dobra, posjeduje monetarnu premiju. Ona često rezultira uobičajenom kritikom da je Bitcoin samo “balon.” No, sva monetarna dobra imaju monetarnu premiju. Naprotiv, ta monetarna premija (cijena viša od one koju diktira potražnja za dobrom kao korisnim) je upravo karakteristična za sve oblike novca. Drugim riječima, novac je uvijek i svuda balon. Paradoksalno, monetarno dobro je istovremeno balon i ispod vrijednosti ukoliko je u ranijim stadijima općeg prihvaćanja kao novac.

Bitcoin je previše volatilan

Volatilnost cijene Bitcoina je funkcija njegovog nedavnog nastanka. U prvih nekoliko godina svojeg postojanja, Bitcoin se ponašao kao mala dionica, i svaki veliki kupac - kao npr. braća Winklevoss - mogao je uzrokovati veliki skok u njegovoj cijeni. No, kako su se prihvaćenost i likvidnost povećavali kroz godine, volatilnost Bitcoina je srazmjerno smanjila. Kada Bitcoin postigne tržišnu kapitalizaciju (vrijednost) zlata, imat će sličnu volatilnost kao i zlato. Kako Bitcoin nastavi rasti, njegova volatilnost će se smanjiti do razine koja ga čini prikladnim za široko korištenje kao medij razmjene. Kao što je prethodno rečeno, monetizacija Bitcoina se odvija u seriji Gartner hype ciklusa. Volatilnost je najniža za vrijeme vrhunaca i dolina unutar ciklusa. Svaki hype ciklus ima nižu volatilnost od prethodnih, zato što je likvidnost tržišta veća.

Cijene transakcija su previsoke

Novija kritika Bitcoin mreže je ta da ju je povećanje cijena prijenosa bitcoina učinilo neprikladnom za sustav plaćanja. No, rast u cijenama transakcija je zdrav i očekivan. One su nužne za plaćanje bitcoin minera (rudara), koji osiguravaju mrežu validacijom transakcija. Rudare se plaća kroz cijene transakcija ili kroz blok-nagrade, koje su inflacijska subvencija od trane trenutnih vlasnika bitcoina.

S obzirom na Bitcoinovu fiksnu proizvodnju (monetarna politika koja ga čini idealnim za spremanje vrijednosti), blok-nagrade će s vremenom nestati i mrežu će se u konačnici morati osiguravati kroz cijene transakcija. Mreža sa “niskim” cijenama transakcija je mreža sa slabom sigurnosti i osjetljiva na vanjsku intervenciju i cenzuru. Oni koji hvale niske cijene Bitcoinovih alternative zapravo niti ne znajući opisuju slabosti tih takozvanih “alt-coina.”

Površan temelj kritika Bitcoinovih “visokih” cijena transakcija je uvjerenje da bi Bitcoin trebao biti prvo sustav plaćanja, i drugo spremište vrijednosti. Kao što smo vidjeli kroz povijest novca, ovo uvjerenje je naopako. Samo onda kada Bitcoin postane duboko ukorijenjeno spremište novca može biti prikladan kao sredstvo razmjene. Nadalje, kada oportunitetni trošak razmjene bitcoina dođe na razinu koja ga čini prikladnim sredstvom razmjene, većina trgovine neće se odvijati na samoj Bitcoin mreži, nego na mrežama “drugog sloja” (second layer) koje će imati niže cijene transakcija. Takve mreže, poput Lightning mreže, služe kao moderna verzija zadužnica koje su korištene za prijenos vlasničkih papira zlata u 19. stoljeću. Banke su koristile zadužnice zato što je prijenos samog metala bio daleko skuplji. Za razliku od takvih zadužnica, Lightning mreža će omogućavati nisku cijenu prijenosa bitcoina bez potrebe za povjerenjem prema trećoj strani, poput banaka. Razvoj Lightning mreže je tehnološka inovacija od izuzetne važnosti u povijesti Bitcoina, i njezina vrijednost će postati očita u narednim godinama, kako je sve više ljudi bude razvijalo i koristilo.

Konkurencija

Pošto je Bitcoin softverski protokol otvorenog tipa (open-source), oduvijek je bilo moguće kopirati softver i imitirati mrežu. Kroz godine nastajali su mnogi imitatori, od identičnih kopija, kao Litecoin, do kompleksnijih varijanti kao što je Ethereum, koje obećavaju arbitrarno kompleksne ugovorne mehanizme koristeći decentralizirani računalni sustav. Česta kritika Bitcoinu od strane ulagača je ta da on ne može zadržati svoju vrijednost kada je vrlo lako stvoriti konkurente koji mogu lako i brzo u sebi imati najnovije inovacije i softverske funkcionalnosti.

Greška u ovom argumentu leži u manju takozvanog “mrežnog efekta” (network effect), koji postoji u prvoj i dominantnoj tehnologiji u nekom području. Mrežni efekt - velika vrijednost korištenja Bitcoina samo zato što je već dominantan - je važno svojstvo samo po sebi. Za svaku tehnologiju koja posjeduje mrežni efekt, to je daleko najvažnije svojstvo koje može imati.

Za Bitcoin, mrežni efekt uključuje likvidnost njegovog tržišta, broj ljudi koji ga posjeduju, i zajednicu programera koji održavaju i unaprjeđuju njegov softver i svjesnost u javnosti. Veliki ulagači, uključujući države, će uvijek prvo tražiti najlikvidnije tržište, kako bi mogli ući i izaći iz tržišta brzo, i bez utjecanja na cijenu. Programeri će se pridružiti dominantnoj programerskoj zajednici sa najboljim talentom, i time pojačati samu zajednicu. Svjesnost o brendu sama sebe pojačava, pošto se nadobudni konkurenti Bitcoina uvijek spominju u kontekstu Bitcoina kao takvog.

Raskrižje na putu (fork)

Trend koji je postao popularan 2017. godine nije bio samo imitacija Bitcoinovog softvera, nego kopiranje potpune povijesti njegovih prošlih transakcija (cijeli blockchain). Kopiranjem Bitcoinovog blockchaina do određene točke/bloka i odvajanjem sljedećih blokova ka novoj mreži, u procesu znanom kao “forking” (odvajanje), Bitcoinovi konkurenti su uspjeli riješiti problem distribuiranja svojeg tokena velikom broju korisnika.

Najznačajniji takav fork dogodio se 1. 8. 2017. godine, kada je nova mreža nazvana Bitcoin Cash (Bcash) stvorena. Vlasnik N količine bitcoina prije 1.8.2017. bi onda posjedovao N bitcoina i N BCash tokena. Mala, ali vrlo glasna zajednica Bcash proponenata je neumorno pokušavala prisvojiti Bitcoinov brend i ime, imenujući svoju novu mrežu Bitcoin Cast i pokušavajući uvjeriti nove pridošlice u Bitcoin da je Bcash “pravi” Bitcoin. Ti pokušaji su većinom propali, i taj neuspjeh se vidi u tržišnim kapitalizacijama dviju mreža. No, za nove ulagače, i dalje postoji rizik da bi konkurent mogao kopirati Bitcoin i njegov blockchain i tako uspjeti u preuzimanju tržišne kapitalizacije, te postati de facto Bitcoin.

Moguće je uočiti važno pravilo gledajući velike forkove u prošlosti Bitcoin i Ethereum mreža. Većina tržišne kapitalizacije odvijat će se na mreži koja zadrži najviši stupanj talenta i aktivnosti u zajednici programera. Premda se na Bitcoin može gledati kao na nov i mlad novac, on je također računalna mreža koja počiva na softveru, kojeg se pak treba održavati i poboljšavati. Kupovina tokena na mreži koja ima malo neiskusnih programera bilo bi kao kupovati kopiju Microsoft Windowsa na kojoj rade lošiji programeri. Jasno je vidljivo iz povijesti forkova koji su se odvili 2017. godine da su najbolji računalni i kriptografski stručnjaci posvećeni razvoju originalnog Bitcoina, a ne nekoj od rastućeg broja imitacija koje su se izrodile iz njega.

Stvarni rizici

Premda su uobičajene kritike upućene Bitconu od strane medija i ekonomske profesije krive i bazirane na netočnom shvaćanju novca, postoje pravi i značajni rizici kod ulaganja u Bitcoin. Bilo bi mudro za novog Bitcoin ulagača da shvati ove rizike prije potencijalnog ulaganja.

Rizik protokola

Bitcoin protokol i kriptografski sastavni dijelovi na kojima je sagrađen potencijalno imaju dosad nepronađenu grešku u svom dizajnu, ili mogu postati nesigurni razvojem kvantnih računala. Ako se pronađe greška u protokolu, ili neka nova metoda računarstva učini mogućim probijanje kriptografskih temelja Bitcoina, vjera u Bitcoin biti će znatno narušena. Rizik protokola bio je najviši u ranim godinama razvoja Bitcoina, kada je još uvijek bilo nejasno, čak i iskusnim kriptografima, je li Satoshi Nakamoto zaista riješio problem bizantskih generala (Byzantine Generals’ Problem). Brige oko ozbiljnih grešaka u Bitcoin protokolu nestale su kroz godine, no uzevši u obzir njegovu tehnološku prirodu, rizik protokola će uvijek ostati u Bitcoinu, makar i kao izuzetak.

Propadanje mjenjačnica

Time što je decentraliziran, Bitcoin je pokazao značajnu otpornost, suočen sa brojnim pokušajima raznih vlada da ga reguliraju ili unište. No, mjenjačnice koje trguju bitcoinima za fiat valute su centralizirani entiteti i podložne regulacijama i zatvaranju. Bez mjenjačnica i volje bankara da s njima posluju, proces monetizacije Bitcoina bio bi ozbiljno usporen, ako ne i potpuno zaustavljen. Iako postoje alternativni izvori likvidnosti za Bitcoin, poput “over-the-counter” brokera i decentraliziranih tržišta za kupovinu i prodaju bitcoina, kritičan proces otkrivanja i definiranja cijene se odvija na najlikvidnijim mjenjačnicama, koje su sve centralizirane.

Jedan od načina za umanjivanje rizika gašenja mjenjačnica je geografska arbitraža. Binance, jedna od velikih mjenjačnica iz Kine, preselila se u Japan nakon što joj je kineska vlada zabranila operiranje u Kini. Vlade su također oprezne kako ne bi ugušile novu industriju koja je potencijalno značajna kao i internet, i time predale nevjerojatnu konkurentnu vrijednost drugim nacijama.

Samo kroz koordinirano globalno ukidanje Bitcoin mjenjačnica bi proces monetizacije mogao biti zaustavljen. Trenutno smo u utrci; Bitcoin raste i postaje sve rašireniji, i doći će do trenutka kada bi potpuno ukidanje mjenjačnica postalo politički neizvedivo - kao i gašenje interneta. Mogućnost takvog ukidanja je još uvijek realna, i valja je uzeti u obzir pri ulaganju u Bitcoin. Kao što je gore objašnjeno, suverene vlade se polako bude i uviđaju prijetnju koju predstavlja neovisna digitalna valuta otporna na cenzuru, za njihovu monetarnu politiku. Otvoreno je pitanje hoće li išta poduzeti da odgovore ovoj prijetnji prije nego Bitcoin postane toliko utvrđen i raširen da politička akcija postane nemoćna i ne-efektivna.

Zamjenjivost

Otvorena i transparentna priroda Bitcoin blockchaina omogućava državama da proglase specifične bitcoine “okaljanima” zbog njihovog korištenja u određenim aktivnostima. Premda Bitcoin, na protokolarnoj razini, ne diskriminira transakcije na ikoji način, “okaljani” bitcoini bi mogli postati bezvrijedni ako bi ih regulacije proglasile ilegalnima i neprihvatljivima za mjenjačnice ili trgovce. Bitcoin bi tada izgubio jedno od kritičnih svojstava monetarnog dobra: zamjenjivost.

Da bi se ovaj problem riješio i umanjio, biti će potrebna poboljšanja na razini protokola kako bi se poboljšala privatnost transakcija. Premda postoji napredak u ovom smjeru, prvi put primjenjen u digitalnim valutama kao što su Monero i Zcash, potrebno je napraviti značajne tehnološke kompromise između efikasnosti i kompleksnosti Bitcoina i njegove privatnosti. Pitanje ostaje otvoreno je li moguće dodati nova svojstva privatnosti na Bitcoin, na način koji neće kompromitirati njegovu korisnost kao novca.

Zaključak

Bitcoin je novonastali novac koji je u procesu transformacije iz sakupljačkog dobra u spremište vrijednosti. Kao neovisno monetarno dobro, moguće je da će u budućnosti postati globalan novac, slično kao zlato za vrijeme 19. stoljeća. Prihvaćanje Bitcoina kao globalnog novca je upravo taj optimističan scenarij za Bitcoin, kojeg je artikulirao Satoshi Nakamoto još 2010. godine u email razmjeni sa Mikeom Hearnom:

"Ako zamisliš da se koristi u nekom dijelu svjetske trgovine, i da će postojati samo 21 milijun bitcoina za cijeli svijet, vrijednost po jedinici će biti znatno veća".

Ovaj scenarij je još snažnije definirao briljantni kriptograf Hal Finney, koji je ujedno primio i prve bitcoine od Nakamotoa, ubrzo nakon najave prvog funkcionalnog Bitcoin softvera:

"Zamislimo da Bitcoin bude uspješan i postane dominantan sustav plaćanja diljem svijeta. U tom slučaju će ukupna vrijednost valute biti jednaka ukupnoj vrijednosti svog bogatstva svijeta. Današnje procjene ukupnog svjetskog bogatska kućanstava koje sam pronašao borave negdje između 100 i 300 trilijuna dolara. Sa 20 milijuna bitcoina, svaki bi onda vrijedio oko 10 milijuna dolara."

Čak i da Bitcoin ne postane u cijelost globalan novac, nego da se samo natječe sa zlatom kao neovisno spremište vrijednosti, i dalje je masivno podcijenjen. Mapiranje tržišne kapitalizacije postojeće količine izrudarenog zlata (oko 8 trilijuna dolara) na maksimalnu dostupnost Bitcoina od 21 milijun, daje vrijednost od otprilike 380,000 dolara po bitcoinu. Kao što smo vidjeli u prethodnom tekstu, svojstva koja omogućavaju monetarnom dobru da bude prikladno spremište vrijednosti, čine Bitcoin superiornijim zlatu u svakom pogledu osim trajanja povijesti. No, kako vrijeme prolazi i Lindy efekt postane jači, dosadašnja povijest će prestati biti prednost zlata. Samim time, nije nerazumno očekivati da će Bitcoin narasti do, a možda i preko, ukupne cijene zlata na tržištvu do 2030. Opaska ovoj tezi je činjenica da veliki postotak vrijednosti zlata dolazi od toga što ga centralne banke čuvaju kao spremište vrijednosti. Da bi Bitcoin došao do te razine, određena količina suverenih država će trebati sudjelovati. Hoće li zapadnjačke demokracije sudjelovati u vlasništvu Bitcoina je nepoznato. Vjerojatnije je, nažalost, da će prve nacije u Bitcoin tržištu biti sitne diktature i kleptokracije.

Ako niti jedna država ne bude sudjelovala u Bitcoin tržištu, optimistična teza i dalje postoji. Kao nevisno spremište vrijednosti u rukama individualnih i institucionalnih ulagača, Bitcoin je i dalje vrlo rano u svojoj “krivulji prihvaćenosti” (adoption curve); tzv. “rana većina” ulaze na tržište sada, dok će ostali ući tek nekoliko godina kasnije. Sa širim sudjelovanjem individualnih i institucionalnih ulagača, cijena po bitcoinu između 100,000 i 200,000 dolara je sasvim moguća.

Posjedovanje bitcoina je jedna od malobrojnih asimetričnih novčanih strategija dostupnih svakome na svijetu. Poput “call” opcija, negativan rizik ulagača je ograničen na 1x, dok potencijalna dobit i dalje iznosi 100x ili više. Bitcoin je prvi istinski globalan balon čija je veličina ograničena samo potražnjom i željom građana svijeta da zaštite svoju ušteđevinu od raznovrsnih ekonomskih malverzacija vlade. Bitcoin je ustao kao feniks iz pepela globalne financijske krize 2008. godine - katastrofe kojoj su prethodile odluke centralnih banaka poput američke Federalne rezerve (Federal Reserve).

Onkraj samo financijske teze za Bitcoin, njegov rast i uspjeh kao neovisno spremište vrijednosti imat će duboke geopolitičke posljedice. Globalna, ne-inflacijska valuta će prisiliti suverene države da promjene svoje primarne mehanizme financiranja od inflacije u izravno oporezivanje; koje je daleko manje politički popularno. Države će se smanjivati proporcionalno političkoj boli koju im nanese oporezivanje kao jedini način financiranja. Nadalje, globalna trgovina vršiti će se na način koji zadovoljava aspiraciju Charlesa de Gaullea, da nijedna nacija ne bi smjela imati privilegiju nad ikojom drugom:

"Smatramo da je potrebno da se uspostavi međunarodna trgovina, kao što je bio slučaj prije velikih nesreća koje su zadesile svijet, na neosporivoj monetarnoj bazi, koja ne nosi na sebi oznaku ijedne države."

Za 50 godina, ta monetarna baza biti će Bitcoin.