Septembar 2016. godine

Originalni magistarski rad (dobitnik Godišnje nagrade Centralne banke Crne Gore za 2017. godinu)

Autor: Jovan Radunović (Univerzitet Donja Gorica; Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis - Podgorica)

Sažetak

Rad ima za cilj analiziranje ideje o denacionalizaciji novca, austrijskog ekonomiste Fridriha Hajeka (Friedrich Hayek), prezentovane prvi put u njegovoj istoimenoj knjizi, ali i prezentovanje mišljenja autora rada o datoj ideji, tj.njegov stav vezan za pitanje da li denacionalizacija novca može da ponudi rešenje za monetarne probleme, sa kojima se svijet suočava već duže vrijeme. Hajekova ideja cilja u temelje postojećeg monetarnog sistemana, na način što dovodi u pitanje pretpostavku koju gotovo svi uzimaju zdravo za gotovo, a tiče se opravdanosti poslednjeg ekonomskog monopola, koji se nalazi u rukama države – monopola na emitovanje novca. On smatra da je prethodno navedeni monopol glavni uzrok najvećih monetarnih problema, koji su postali sastavni dio gotovo svakog društva vjekovima. Denacionalizacija novca, koja podrazumijeva ukidanje prethodno pomenutog monopola i njegovu zamjenu za novi konkurentski sistem, u kojem će se privatni emitenti „takmičiti“ zajedno sa državom, sa ciljem da obezbijede najbolji mogući novac za građane, predstavlja Hajekov predlog rešenja za probleme koje postojeći sistem konstantno proizvodi, prije svega inflaciju i biznis cikluse koji je konstantno prate.

Uvod

Novac predstavlja jednu od najkomplesknijih tema ekonomske nauke i neizostavni dio svakodnevnog života, od samog nastanka civilizacije. Kroz vjekove se pojavljivao u različitim oblicima, kovali su ga razni vladari, kasnije štampale razne vlade, ali je njegova funkcija medijuma razmjene bila i ostala glavni razlog njegovog postojanja. Mada je svrha postojanja novca u društvu očigledna, on je istovremeno predmet velikih neslaganja među ekonomistima. Neslaganja su, u najvećem dijelu, vezana za pitanje kakvu bi monetarnu politiku država ili centralna banka trebale da vode, tj. kojim bi ciljevima trebale da se vode dok upravljaju novcem i kako da iste realizuju. Hajek (Hayek) je svojim djelom „Denacionalizacija novca“ poveo tok priče u drugom smjeru, prezentujući ideju koja udara direktno u temelje monetarnog sistema, koji preovlađuje u svijetu vjekovima (čak i milenijumima), sistema u kakvom, između ostalog, žive ljudi u trenutku pisanja ovog rada. On dovodi u pitanje pretpostavku koja se odavno uzima zdravo za gotovo, a tiče se opravdanosti jedinog preostalog ekonomskog monopola, koji se nalazi u rukama države - monopola na štampanje novca. Preciznije rečeno, on postavlja pitanje da li bi država jedina trebala da ima pravo da emituje novac, tj. drži monopol nad štamparskom presom i donosi dekrete, kojima nameće upotrebu isključivo njenog novca na njenoj teritoriji?

Hajek smatra da „novac nije drugačiji od drugih dobara i da bi bolje bio snabdijevan konkurencijom među privatnim emitentima, nego monopolom vlade“ (Hayek F. , 1990, str. 9). On zbog toga predlaže:

• ukidanje državnog monopola na emisiju novca u državi,
• ukidanje svih ograničenja po pitanju korištenja bilo koje druge valute u državi, što istovremeno znači i dopuštanje njenim građanima da sami odlučuju koju će valutu da koriste u svakodnevnim transakcijama,
• dopuštanje privatnim emitentima da se sa državama i njihovim centralnim bankama, u konkurentskom nadmetanju na tržištu, bore da obezbijede najbolji mogući novac za javnost.

Državni monopol nad štampanjem novca „ima nedostatke svih monopola: pojedinac mora da koristi njihov porizvod iako je nezadovoljavajući, a to iznad svega sprečava otkrivanje boljih metoda zadovoljenja potrebe, za čime monopolista nema podsticaj“ (Hayek F. , 1990, str. 28). Isti monopol je glavni krivac za konstantano prisustvo inflacije, nastanak biznis ciklusa i rastuće troškove države. Od svih navedenih problema, inflacija predstavlja najveći, dok ostali proizlaze iz nje. Inflacija vrši redistribuciju bogatstva, sprečava normalno funkcionisanje tržišta remeteći cijene i signale koji stižu sa njega, otežava predviđanje budućih cijena, a sve to na kraju rezultira time da resursi budu protraćeni investiranjem u neprofitabilne poslove. Riješavanje prethodno navedenih problema je glavni razlog zbog kojeg Hajek smatra da je ukidanje državnog monopola na emitovanje novca neophodno. To je istovremeno prilika da javnost konačno dođe u situaciju da u svom posjedu ima kvalitetan novac, za šta je rijetko imala priliku do sad. Ako su država i njen monopol glavni krivci za prisustvo ovih problema već vjekovima, teško je očekivati da će održavanje u životu pomenutog monopola dati riješenje za probleme, koje on sam proizvodi. To znači da je konačno potrebno formirati sistem u kojem će novac biti van domašaja politike.

Hajek smatra da će javnost uživati u blagodetima novca čija je vrijednost (kupovna moć) konstantna, ukoliko dođe do formiranja sistema u kojem će svi emitenti novca, vođeni sopstvenim interesom, poslovati najbolje što mogu, pri čemu će uspjeh njihovog poslovanja zavisiti od toga koliko su uspješni u namjeri da obezbijede kvalitetan novac za tržište. Ukoliko ne budu uspješni u istoj namjeri, suočiće se sa problemima u poslovanju, usled činjenice da će dotadašnji korisnici početi da odbacuju njihov novac i bez većih poteškoća nastojati da ga zamijene za novac sposobnijeg i boljeg emitenta, što će uticati na to da valuta gubi vrijednost, a emitent kredibilitet. Konkurencija na strani ponude i sloboda izbora na strani tražnje bi u takvom sistemu trebale da zajednički proizvedu rezultat, koji je obostrano zadovoljavajući po pitanju novca koji se koristi, ali i da istovremeno uspostave ograničenja po pitanju moći bilo kojeg emitenta da iskoristi inflaciju za sopstveno bogaćenje, remećenje funkcionisanja tržišta i proizvodnja opasnih biznis ciklusa.

ati rad se sastoji iz četiri dijela. Prvi dio objašnjava nastanak i svrhu novca, njegovu evoluciju kroz vjekove, kako je vremenom dospio pod kontrolu države i koje su posledice monopola koji država ima nad novcem. Drugi dio rada predstavlja detaljnu analizu Hajekove ideje o denacionalizaciji novca i prednosti same ideje u odnosu na postojećei sistem. Pored prezentovanja same ideje, pokušavaju se dati i odgovori na neka logična pitanja i nedoumice koji bi zasigurno proistekli prilikom prelaska na alternativni sistem. U trećem dijelu rada su prezentovane kritike ideje denacionalizacije novca, određene moguće alternativne postojećeg sistema, ali i neka slična rješenja koja polako počinju da zaživljavaju u praksi. U završnom dijelu rada dat je sud autora o ideji i mogućnosti njene primjene uopšte.

1. NOVAC I MIJEŠANJE DRŽAVE U NOVČANA PITANJA

Istraživanje u prvom dijelu rada sam postavio sa ciljem da objasnim svrhu novca i okolnosti koje su uticale na njegov nastanak, a potom da pružim odgovor na pitanje kako je i zbog čega država preuzela potpunu kontrolu nad njim i kako se taj vid kontrole kroz istoriju manifestovao na društvo. Iako je novac već nekoliko milenijuma neizostavan dio svakodnevnog života civilizovanog svijeta, jako je mali broj onih koji su svjesni njegove prave svrhe, a još manje načina njegovog nastanka. Odgovori na ova pitanja su bitni, a njihovo razumijevanje predstavlja temelj za analizu pitanja koja se tiču opravdanja za državnu kontrolu nad novcem i implikacija te kontrole. Zbog toga smatram da je od velikog značaja da pružim jasan odgovor na pitanje da li je novac spontana tvorevina koja je vremenom evoluirala do određenog stanja, ili svjestan izum sa unaprijed definisanom svrhom? Pružanje tog odgovora bi mogao biti prvi korak na putu da se dovede u pitanje čvrsto utemeljeno mišljenje koje je već dugo vremena prisutno u svijetu, a to je da jedino država može i mora da ima potpunu kontrolu nad novcem. Ako se ispostavi da novac nije svjesna tvorevina, naročito ne državna, postavlja se pitanje kako je i zašto došao u njene ruke, koji je interes države u uspostavljanju takvog vida kontrole i zašto se ona nikako ne usuđuje da ga ispusti iz ruku?

1.1 Nastanak novca

Da bi razumjeli kako je i zašto nastao novac i koja je njegova svrha, potrebno je prije svega razumjeti razmjenu, koja je nastala mnogo prije njega, a koja je istovremeno glavni razlog njegovog postojanja. Da nije razmjene, ne bi bilo ni potrebe za novcem! Razmjena je kao i novac jedna od blagodeti svijeta u kome živimo, koja je zauvijek omogućila civilizaciji da se iz primitivnog, razvije u današnje mnogo kompleksnije stanje. Ukratko, „razmjena je prva osnova našeg ekonomskog života“ bez koje „ne bi bilo stvarne ekonomije i ne bi bilo društva“ (Rothbard M. , 1999, str. 15). Ona je „krvotok ne samo naše ekonomije, nego i čitave civilizacije“ (Rothbard M. , 1999, str. 17), nastala iz raznovrsnosti svijeta u kojem živimo - raznovrsnosti u pogledu resursa, lokacija i sposobnosti.

Dobrovoljna razmjena u koju stupaju dvije strane, realizuje se isključivo sa ciljem da obije strane izvuku određenu korist iz nje. Učesnik u razmjeni je spreman da svoje dobro ili uslugu ustupi drugom učesniku, a da za uzvrat od njega dobije dobro ili uslugu koji su njemu potrebni. Pri tom je važno imati na umu da učesnici u razmjeni ustupaju svoja dobara i usluge zato što više vrednuju dobra i usluge koje nudi druga strana! U dobrovoljnoj razmjeni, obije strane profitiraju zato što „više vrednuju ono što dobijaju u razmjeni, nego ono što daju“ (Rothbard M. , 1999, str. 16). Razmjena, dakle, ne predstavlja ekvivalent u odnosima dvije stane koje u njoj učestvuju. Ovakvo viđenje, iako opšte prihvaćeno i te kako je pogrešno, smatra Rotbard (Rothbard). Ukoliko bi bilo koja od dvije strane jednako vrednovala ono što daje i ono što dobija iz razmjene, logično bi bilo postaviti pitanje njihovog motiva za stupanje u razmjenu.

Samo otkriće razmjene nije automatski dovelo i do nastanka novca. Razmjena je prvobitno postojala u obliku„direktne razmjene“ ili „bartera“. Barter predstavlja oblik razmjene, u kojem dvije strane dobra i usluge ne razmjenjuju za novac, već za druga dobra i usluge. On sa sobom nosi dva problema koja Rotbard definiše kao „nedjeljivost“ i „nedostatak podudaranja želja“. Do problema „nedjeljivosti“ dolazi kada jedna strana želi da svoje dobro razmjeni za nekoliko različitih: kako recimo jedan kompjuter istovremeno razmijeniti za komad odjeće, hranu i časove engleskog jezika? A kako tek to učiniti kada svo troje dolaze od tri različita pojedinca, na drugoj strani razmjene (što je mnogo vjerovatnije u stvarnom životu). Drugi problem, problem
„nedostatka podudaranja želja“ proizlazi i činjenice da će u barter ekonomiji teže doći do razmjene usled male vjerovatnoće da u pravo vrijeme dođe do podudaranja želja kod obije strane koje učestvuju u razmjeni. Rotbard komično objašnjava ovaj problem kroz primjer profesora ekonomije koji bi želio od farmera da otkupi jaja, pri čemu za uzvrat može da mu ponudi samo časove ekonomije, koji farmeru baš i nisu potrebni. Kako onda da u takvoj situaciji profesor ekonomije dođe do jaja uopšte? Zaključak je da „uz direktnu razmjenu nemoguć je bilo koji oblik civilizovane privrede“ (Rothbard M. , 1999, str. 17).

Kao što se već dešavalo kroz istoriju, ljudi su učili na svojim grešakama i iz problema, koji su nastajali, rađala su se nova rješenja. Tako je, iz prethodno navedenih problema, nastala i indirektna razmjena, „čudesno oruđe koje civilizaciji dopušta da se ona razvije“ (Rothbard M. , 1999, str. 18). U indirektnoj razmjeni dobra se ne prodaju za dobra koja su potrebna, već za neko drugo dobro, koje se na kraju razmjenjuje za dobro do kojeg se na početku htjelo doći. Dobro koje je na kraju razmijenjeno za dobro do kojeg se na početku željelo doći predstavlja „sredstvo razmjene“. Sredstvo razmjene je dobro za kojim „postoji bolja tražnja“, koja je „izvan sfere potrošnje“, a „potiče od njegove bolje prođe na tržištu (marketibilnosti)“ (Rothbard M. , 1999, str. 18). Dobra se razlikuju po marketibilnosti, usled činjenice da su neka od njih lakše djeljiva, pogodnija za transport, trajnija, sporije gube vrijednost itd. Marketibilnija dobra vremenom počinju da se više koriste u razmjeni, usled čega postaju još marketibilnija. Kao što Rotbard kaže, radi se o „spirali koja samu sebe ojačava: veća marketibilnost uzrokuje veću upotrebu kao sredstva za razmjenu, koja opet uzrokuje veću marketibilnost“ (Rothbard M. , 1999, str. 19). Vremenom se situacija na slobodnom tržištu iskristalizuje i jedno ili dva dobra počinju da se masovno koriste kao sredstva za razmjenu u gotovo svim razmjenama. Ta dobra se nazivaju novac.

U različitim razdobljima i na različitim lokacijama novac se pojavljivao u raznim formama. On se kroz istoriju pojavljivao u formi stoke, duvana, šećera, soli, eksera, žita, čaja, školjki, bakra itd. Vremenom je novac dominanto počeo da se pojavljuje u formi srebra i zlata, koji su „u slobodnoj konkurenciji tržišta i istisnuli drugu robu“ (Rothbard M. , 1999, str. 19). Iz prethodno navedenog, bitno je uočiti da novac nije nastao kao proizvod svjesne akcije nekog pojedinca ili grupe, već sponatano (neplanirano) putem pokušaja i učenjem na greškama. Takođe je bitno imati na umu da je „slobodno tržište pronašlo da su zlato i srebro dvije najefikasnije vrste novca“ (Rothbard M. , 1999, str. 20). Ponovo niko nije svjesno i sam donio odluku da će zlato i srebro biti masovno korišteni kao sredstva razmjene, već je tržište samo od sebe došlo do takvog konsenzusa, jer „novac može da se razvije samo procesima slobodnog tržišta“ (Rothbard M. , 1999, str. 20).

1.2 Značaj novca

Osim što je otklonio dva velika problema direktne razmjene, nedjeljivost dobara i nepodudaranje želja, novac je takođe formirao pogodno tlo za specializaciju koja je omogućila brži razvoj civilizacije. Ljudi su zahvaljujući novcu sada mogli da razvijaju vještine za one poslove koji su omogućavali da resurse kojima raspolažu iskoriste na najefikasniji način, bez straha da to što su proizveli kasnije neće moći da razmijene za ono što im treba.

Dodatna korisit od novca je bila i ta da je novac počeo da se koristi kao jedinica za iskazivanje vrijednosti dobara, tj. da su cijene svih dobara vremenom počele da se iskazuju u novcu. Ovo je omogućilo ljudima mnogo lakše ekonomsko računanje i donošenje odluka. Cijene su postale glavni signal sa tržišta, koji pomaže u alociranju resursa „na one upotrebe koje će u najvećoj mjeri zadovoljiti potrebe potrošača“ (Rothbard M. , 1999, str. 23). Zahvaljujući cijenama, ljudi su bili u stanju da lakše dođu do zaključka da li su, i u kojoj mjeri, njihove poslovne aktivnosti profitabilne.

Novac ima svoju ponudu, tražnju i cijenu, koja se uspostavlja međusobnom interakcijom ponude i tražnje na slobodnom tržištu. Tražnja za novcem predstavlja sva „različita dobra koja se nude u zamijenu za novac, plus novac koji ostane u gotovini i ne potroši se tokom nekog perioda“ (Rothbard M. , 1999, str. 36). Rotbard, sa druge strane, ponudu novca definiše kao ukupnu količinu postojećeg novčanog materijala. Cijena novca predstavlja njegovu kupovnu moć, tj. koliko se nečega može kupiti sa određenom jedinicom novca. Ona reaguje na promjene u tražnji isto kao što na takva kretanja reaguju cijene drugih dobara: rast tražnje za njima će istovremeno dovesti do rasta njihove cijene, tj. rasta kupovne moći u slučaju novca. Isto pravilo važi za ponudu novca: rast ponude novca ćerezultirati padom njegove cijene tj. kupovne moći.

Činjenica da za novcem postoji tražnja, koja je izvan one koja se tiče potrošnje, utiče na to da kretanja, prije svega u ponudi novca, proizvode drugačiji efekat na društvo nego što bi to bio slučaj sa nekim drugim dobrima. Kada se govori o većini dobara, koja se dominatno koriste u potrošačke svrhe, onda je manje-više jasno da će povećanje njihove ponude na tržištu gotovo izvjesno proizvesti korist za društvo. Otkriće novih resursa ili veća raspoloživost dobara, koja se svakodnevno koriste, može da omogući lakše funkcionsianje društva, s obzirom da znatno olakšava riješavanje problema sa kojim se ljudi svakodnevno suočavaju, a to je ograničenost resursa kojima raspolažu. Višak resursa i nekih drugih dobara će, u najmanju ruku, značiti da će ljudi moći da priušte za sebe više i to po nižoj cijeni.

Isto pravilo međutim ne važi u situaciji kada dođe do veće ponude novca, a razlog za to leži u karakteristici novca kao medijuma razmjene. Novac postoji da bi omogućio da dobra i usluge
„ekspeditivnije putuju od jedne do druge osobe“ (Rothbard M. , 1999, str. 34), tj. da ljudi lakše i brže dolaze do njih kada su im potrebni. Shodno tome, njegova primarna funkcija nije da zadovolji potrošačke potrebe pojedinaca, kao što to čine ostala dobra i usluge koja imaju prevashodno tu svrhu. Dakle, ukoliko se u društvu u određenom trenutku nađe više novca u opticaju nego što je bio slučaj do tada, to nikako ne znači da će društvo biti bogatije ili da će živjeti u većem blagostanju. Ono će doduše jedno vrijeme živjeti u prividu blagostanja, kada novi novac tek bude ulazio na tržište. Vremenom će se novi novac proširiti kroz tržište i usled činjenice da će ga na tržištu biti više nego prije, doći će do rasta tražnje za dobrima i uslugama, usled čega će ona poskupjeti. Rast njihovih cijena će istovremeno dovesti do pada kupovne moći novca, jer će sada za istu količinu moći da se kupi manje dobara i usluga nego što je to bio slučaj prije ulaska novog novca na tržište. Krajnji efekat je taj da će nominalno gledano društvo raspolagati sa više novca, dok se realno gledano stanje neće gotovo uopšte promijeniti budući da će kupovna moć novca oslabiti, što anulira inicijalan „pozitivan“ efekat upumpavanja novog novca. Na kraju se tržište samo od sebe vratilo u ravnotežu, tj. na isto stanje u kojem je bilo prije ulaska novog novca na tržište. Mada upumpavanje novog novca ne može da proizvede društvenu, ono ipak može da stvori i te kakvu pojedinačnu korist, prije svega za one koji prvi dođu do njega, ali uvijek na ogromnu štetu ostalih, koji kasnije dođu u njegov posjed.

Ukoliko dodatni novac ne proizvodi korist za društvo, postavlja se onda pitanje, koje je predmet vječitih rasprava u ekonomskoj nauci: kolika bi zapravo trebala da bude ponuda novca? Rotbard na ovo pitanje odgovara krajnje jednostavno: nije bitno. Kolika god da je ponuda novca, tržište će joj se vremenom samo prilagoditi, kroz mijenjanje kupovne moći novca. S obzirom da je tržište samo od sebe sposobno da se prilagodi različitim nivoima ponude novca, može se reći da bi najbolje rješenje bilo ostaviti tržištu da samo od sebe odredi optimalan nivo ponude novca.

Najbitnija istina o novcu koja proizlazi iz svega prethodno navedenog je ta da je novac neka roba! Kao i ostale robe, i on dakle ima ponudu, tražnju i cijenu, s razlikom što se prevashodno koristi kao medijum razmjene. Rotbard smatra da: „učenje ove jednostavne lekcije je jedan od najvažnijih zadataka čitavog svijeta“. I ma koliko ovo zvuči očigledno i jednostavno, nažalost lako se zaboravlja, a ipak „mnogo bijede bi na svijetu bilo izbjegnuto da su ljudi u potpunosti shvatili ove jednostavne stvari“ (Rothbard M. , 1999, str. 25).

1.3 Počeci državne kontrole nad novcem

Novac je jedan od prvih elemenata svakodnevnog života nad kojim je država nastojala da uspostavi potpunu kontrolu i poslednji ekonomski monopol, koji se još uvijek nalazi u njenom vlasništvu. Dugo vremena se ovaj vid državne kontrole uzima zdravo za gotovo i opravdava tvrdnajma da niko drugi ne bi bio u stanju da kontroliše novac, a da ga pri tom ne zloupotrijebi i poremeti stabilnost monetarnog sistema. Ako državna kontrola novca treba da predstavlja garant stabilnosti monetarnog sistema, kako objasniti inflaciju, koja je prisutna vjekovima, ne tako rijetke faze hiperinflacija i nevolje kroz koje su narodi, gotovo svih zemalja, prolazili upravo zbog zloupotreba sa novcem, proizvedenih isključivo i jedino od strane države? Zbog čega se države ne odlučuju da ustupe kontrolu nad novcem i zašto ne uspijevaju da odole iskušenju da zloupotrijebe monetarni sistem, iako su i same svjesne da će to donijeti jedino štetu njihovim građanima? Da bi se dao odgovor na ova pitanja potrebno je započeti analizu od samog procesa oporezivanja i problema, sa kojima se država suočava u situacijama kada treba da dođe do novca kojim bi finansirala svoje funkcionisanje.

Da bi u barter ekonomiji došla do sredstava, kojima bi finansirala svoje funkcionisanje, država je morala da oporezuje građane na način što bi od njih konfiskovala dobra koja su im bila na rapsolaganju i kasnije ih zadržavala, ili u naturi razmjenjivala za dobra i usluge koja su joj bila potrebna. Država je sa nastankom novca nastavila da oporezuje svoje građane, s tim da više nije morala da konfiskuje njihovu imovinu, već je porez naplaćivala u novcu. Iako nepohodno sredstvo u vođenju države, porezi su oduvijek bili nepoplarni među stanovništvom, naročito kada bi došlo do njihovog povećanja. Prilikom povećanja poreza često dolazi do negodovanja od strane naroda, a u demokratskim zemljama vladari takvim odlukama značajno umanjuju šanse da zadrže vlast koju imaju, prilikom sledećih izbora. Ukoliko država nastoji da poveća prihode povećanjem poreza, efekti ove odluke će se brzo odraziti na građane i ogledaće se u tome što će, zbog većih poreza, građani imati manje novca na raspolaganju za sopstvene potrebe, pa je za očekivati da će njihovo nezadovoljstvo biti veće. Kako bi izbjegla povećanje poreza, država može da se zaduži i na taj način dođe do dodatnog novca, koji joj nedostaje. Iako u početku izgleda da je uspjela da izbjene povećanje poreza, država će u najvećem broju slučajeva to morati da uradi kasnije, kako bi vratila svoja narasla dugovanja. Ponovo će doći do većeg nezadovoljstva građana, s tim što će ono uslijediti kasnije.

Monopol državne kontrole nad novcem je u stanju da riješi, ili značajno ublaži, problem nezadovoljstva građana, omogućujući državi da nastavi da vrši eksproprijaciju imovine građana, za sopstvene potrebe, metodom koji je suptilniji i naočigled bezbolniji - inflacijom. Karakteristike inflacije, kao suptilnog i bezbolnog sredstva, su ujedno i glavni razlog zbog čega su države same po sebi inflantorne. Inflacija je naime u stanju da omogući državi da finansira svoje rastuće potrebe o trošku građana, a da oni uglavnom toga ne budu svjesni. Da paradoks bude veći, dok države putem inflacije vrše eksporprijaciju imovine građana, oni imaju utisak da se društvo nalazi u fazi ekonomskog razvoja i da se njihov životni standard poboljšava. Države su dakle po prirodi inflantorne, jer zahvaljujući inflaciji mogu da finansiraju svoje rastuće potrebe, a da se pri tom ne suočavaju sa nevoljama, koje sa sobom nosi tradicionalno oporezivanje. Mada se inflacija u ekonomskoj teoriji ne doživljava kao poželjna, očigledno je da ljudi uglavnom nisu svjesni njene pogubnosti, ili najčešće postanu svjesni tek kada bude kasno. Kako onda inflacija djeluje na društvo i koji su to njeni „grijesi“?

Kao što je već rečeno, veća količina novca na tržištu neće dovesti do većeg blagostanja, usled činjenice da će se tržište na kraju prilagoditi novoj ponudi novca i vratiti na isto stanje - raspolagaće sa više novca, ali će njegova kupovna moć biti manja. Međutim, period prilagođavanja, koji sa sobom nosi inflacija, proizvodi dugoročne posledice, naročito ukoliko inflacija nastaje „stvaranjem novca iz čistog vazduha“. Kada svjež novac ulazi na tržište, pojedinici, koji prvi dođu u njegov posjed, stiču ujedno i najveću korist od njega. Oni stiču najveću korist od njega zato što su u mogućnosti da taj novac iskoriste i sa njim zadovolje sopstvene potrebe, prije nego što se on proširi kroz tržište i proizvede rast cijena. Vremenom, kako se novi novac širi kroz tržište i dolazi u posjed drugih ljudi, oni više nisu u stanju da iskoriste njegove pogodnosti, s obzirom da je međuvremenu došlo da pada njegove kupovne moći, dok je njihov dohodak nominalno gledano (u najvećem broju slučajeva) ostao na manje- više istom nivou. Isti svježi novac, koji je jednima omogućio da steknu korist, druge je kasnije doveo u situaciju goru od one u kojoj su bili prije nego što je on ušao na tržište.

Inflacija dakle može da dovede do većeg blagostanja, ali samo jednog, manjeg dijela društva, i to uvijek i isključivo na štetu ostatka društva. Ona ne može da proizvede nikakve druge efekte do redistributivnih, koji su na kraju uvijek nepravedni. Inflacija nevidljivo prenosi bogatstvo sa onih koji zadnji dođu u posjed novog novca, na one koji prvi dođu u posjed istog. Inflacija je „u suštini trka u kojoj treba da se vidi ko će najprije doći do novog novca“ (Rothbard M. , 1999, str. 66). Ona najgore pogađa ljude koji rade za platu, koja je fiksna, i ljude koji su sklopili fisksne novčane ugovore, prije nego što je došlo do rasta cijena, proizvodi redistribuciju u dužničko - povjerilačkim odnosima, s obzirom da je na kraju realna vrijednost novca, koju povjerioci dobijaju od dužnika, manja, uz pretpostavku da se povjerioci prethodno ugovorom nisu zaštitili od inflacije.

Istovremeno se na tržištu proizvodi vještačko stanje koje ne može vječno da traje. Kao što je to jednom rekao američki predsjednik Linkoln: „Sve ljude možete praviti budalama neko vrijeme, neke ljude možete praviti budalama čitavo vrijeme, ali ne možete sve ljude praviti budalama čitavo vrijeme“1, ljudi, iako dosta kasno, na kraju ipak postanu svjesni problema inflacije i tada društvo počinje da se suočava sa problemom hiperinflacije. Hiperinflacija je stanje u kojem ljudi u potpunosti gube povjerenje u novac i gledaju da ga se što prije riješe. Kako Rotbard kaže, ljudi konačno postaju svjesni da je rast cijena konstantan i umjesto što bi čuvali novac i čekali da cijene padnu, kao što su radili do tad, oni se odlučuju da ga se što prije riješe i dođu do potrebnih proizvoda i usluga tj. prije nego što oni dodatno poskupe. U ovakvim trenucima kupovna moć novca naglo slabi i to na dnevnoj osnovi, jer se suočava sa dvostrukim nepovoljnim efektima: padom tražnje za njim i rastom njegove ponude. Na kraju dolazi do potpunog sloma monetarnog sistema, gdje ljudi prestaju da koriste dotadašnji novac u svakodnevnom životu i okreću se nekim drugim oblicima novca, koji su u stanju da ponude veću sigurnost prilikom razmjene u datom trenutku.

Osim redistributivnog, jedan od grijehova inflacije, za koji se može reći da je i njen najveći, je formiranje biznis ciklusa, koji na kraju rezultiraju fazama ekonomskih depresija, koje karakteriše visoka i trajna nezaposlenost, dok velike količine resursa bivaju neefikasno upotrijebljene i zarobljene u neprofitabilne projekte. Inflacija naime vještački povećava cijene, a cijene su glavni signal sa tržišta, koji ljudima pomaže u donošenju odluka o alociranju kapitala i resursa u najprofitabilnije svrhe. Cijene, usled inflacije, počinju sa tržišta da šalju „pogrešne“ signale iz kojih na kraju proizlaze loše poslovne odluke. Tako će investicioni projekat koji bi u okruženju bez inflacije najvjerovatnije bio neprofitabilan, u trenutku inflacije izgledati profitabilno.

Svjež novac omogućava preduzetnicima da dođu do novih fondova, koji se koriste za pokretanje novih investicionih projekata, a nove investicije stvaraju utisak da ekonomija cvjeta i utiču na to da buduća očekivanja budu itekako pozitivna. Problem je međutim u tome što ovakvi fondovi nisu formirani iz štednje pojedinaca, kao što bi to trebao da bude slučaj na slobodnom tržištu, bez ovakvog državnog uplitanja u monetarni sistem. U trenutku kada se novi novac upumpava na tržište, stiče se utisak da učesnici na tržištu raspolažu sa više štednje nego što je to zaista slučaj. Vremenom kada novac prođe kroz tržište i kada se njegova kupovna moć uskladi novom ponudom novca, odnos štednje i potrošnje se ponovo vrće na stvarni nivo, tj. na nivo na kojem je bio prije upumpavanja dodatnog novca. Tada postaje očigledno koji su projekti realno bili neprofitabilni i nastupa faza depresije u poslovnom ciklusu.

Posledice monetarnih slomova nažalost dosežu mnogo dalje od gubitka povjerenja u državni novac. S obzirom da, usled pogrešnih signala sa tržišta, resursi masovno bivaju korišteni u neporduktivne svrhe, kao spomenici inflantornih perioda na kraju često ostaju nikad dovršeni investicijoni projekti, sa resursima zarobljenim u sebi, koji se nerijetko teško mogu ponovo iskoristiti u produktivne svrhe. Istovremeno se, kako kaže Rotbard, i ponašanje ljudi značajno mijenja. Ljudi masovno pokušavaju da dođu do kombinacija za brzo bogaćenje, što nekima i polazi za rukom. Istinski rad u takvom okruženju počinje da gubi svaki smisao, usled čega proizvodi i usluge koji se nude na tržištu takođe gube na kvaliteu. Štednja nema više smisla, dok se zaduživanje podstiče usled činjenice da će novac imati mnogo manju realnu vrijednost kada bude morao da se vrati.

Za pravljenje novca iz čistog vazduha se, smatra Rotbard, može reći i da je poput falsifikovanja novca. U oba slučaja je dovoljno pokrenuti štamparsku presu i jednom kada se novac odštamapa, ubaciti ga postepeno na tržište, kroz kupovinu roba i usluga na tržištu. U slučaju falsifikovanja potrebno je imati sreće i ne biti uhvaćen u činjenju istog djela. Posledice po tržište svakako ostaju iste, bez obzira na činjenicu da je falsifikovanje nelegalno. Iako zvuči paradoksalno, može se reći da se država „kada proizvodi novac iz čistog vazduha“ bavi aktivnostima koje se ne razlikuju značajno od aktivnosti koje zakonom zabranjuje svojim građanima.

1.4 Nastanak papirnog novca

Jedan od problema svakodnevne upotrebe zlatnog i srebrnog novca se ogledao u njihovoj nepraktičnosti, naročito kada bi trebale da se realizuju „krupnije“ transakcije. To je zahtijevalo transportovanje velikih količina metalnog novca sa jedne teritorije na drugu, što u godinama njihove dominacije nije bilo nimalo jednostavno. Transport se odvijao jako sporo, pri čemu je uvijek postojala mogućnost da tovar bude napadnut i opljačkan tokom transporta, što je povećavalo troškove transporta, zbog vojske koja se brinula da novac dođe na željenu destinaciju sigurno.Iz takvih problema se rodilo novo rješenje, poznato kao magacin novca ili banka.

Banke su prvobitno bile korištene za skladištenje i čuvanje zlata i srebra, za šta su izdavale magacinske priznanice, koje su služile kao potvrda onome ko ih posjeduje da u banci ima određenu količinu novca. Vremenom su iste priznanice počele da se koriste u svakodnevnim plaćanjima, kao zamijena za metalni novac.One su omogućile lakšu realizaciju transakcija, s obziorm da zlato više nije moralo biti fizički prisutno.Novac se nalazio u banci i morao je biti transportovan jedino ukoliko bi došlo do transakcije između klijenata dvije različite banke, pa bi jedan od njih tražio da se novac iz druge prebaci u njegovu banku.

Ljudima je bilo svejedno da li će iz magacina dobiti natrag identičan novac koji su prvobitno ostavili na čuvanje. Često se dešavalo da novac koji je stavljen na čuvanje u banci, dugo vremena ostane netaknut. Banke su iskoristile te dvije činjenice da novac koji im je ostavljen na čuvanje počnu da pozajmljuju, u vidu kredita, uz određenu kamatu. Tako je počelo praktikovanje bankarstva sa djelimičnom rezervom, koje je u međuvremenu postalo dominantan obik poslovanja banaka, budući da je mnogo profitabilnije od bankarstva sa sto procentnom rezervom, koje je podrazumijevalo isključivo čuvanje novca i naplaćivanje određene provizije za istu uslugu. Iako profitabilnije, bankarstvo sa djelimičnom rezervom je istovremeno riskantnije od bankarstva sa sto procentnom rezervom. Banke imaju obavezu da svim deponentima odmah isplate novac na njihov zahtjev, što one nisu u stanju da učine, s obzirom da je najveći dio istih depozita plasiran kroz kredite koji tek treba da budu naplaćeni. Ovaj problem banaka najviše dolazi do izražaja kada dođe do tzv. juriša na banke, tj. kad su deponenti uplašeni za sigurnost svojih depozita i u ogoromnom broju hrle ka bankama, kako bi izvukli novac iz njih i stavlili ga na sigurnije mjesto. U takvim situacijama banka nažalost raspolaže sa količinom novca koja je dovoljna da podmiri zahtjeve tek jednog malog broja klijenata.

Juriši na banke i propadanja banaka bili su česta pojava, naročito u 19. i na početku 20. vijeka i rezultirali su time da ljudi značajno izgube povjerenje u bankarski sistem. Same države su često imale glavnu ulogu u spasavanju banaka od propasti, proglašavanjem tzv. „bankarskih praznika“, koji su podrazumijevali da banke budu zatvorene u određenom periodu, ili suspenzijom plaćanja banaka, često na jako dug vremenski period, održavajući ih na taj način vještački u životu. Da bi povratila povjerenje građana u bankarski sistem, država je došla na ideju da formira centralnu banku, iz čega je na kraju nastao papirni novac, koji je i u vremenu pisanja ovog rada najdominantniji oblik novca. Moć centralne banke je proizlazila iz monopola na štampanje novčanica, koji joj je dala država. Ukoliko bi privatne banke i njeni klijeniti željeli da svoje uloge u zlatu i srebru zamijene za papirne novčanice, one su to mogle učiniti isključivo u saradnji sa centralnom bankom, budući da je država privatnim bankama zabranjivala da štampaju sopstveni papirni novac. Vremenom je država proglasila papirne novčanice za zakonsko sredstvo plaćanja, vodeći istovremeno propagandu protiv zlata i etiketirajući ga kao staromodno i nepraktično sredstvo za plaćanja. Ljudi su, pod utiskom ovakvih akcija države, počeli da traže od banaka da im isplaćuju uloge u paprinom novcu, a ne u zlatu. Da bi došle do potrebnih novčanica, banke su morale da razmijene sa centralnom bankom zlato svojih klijenata. Vremenom je zlato sve više i sve brže oticalo u trezor centralne banke. Koncentrisanje zlata je dodatno ubrzano odlukom države da komercijalne banke moraju da drže svoje rezerve u njenom trezoru. Na kraju je upotreba zlata u transakcijama svedena na najmanji mogući nivo, da bi na kraju papirne novčanice u potpunosti preuzele njegovo mjesto.

Ljudi su se olako odlučili da zamijene zlato za novčanice centralne banke, najviše zahvaljujući povjerenju koje je centralna banka ulivala. Osim što je vremenom počela da raspolaže sa najviše zlata, ona je imala i apsolutnu zaštitu države. S obzirom da su države već odavno nastojale da spriječe propadanja privatnih banaka, brzo je postalo jasno da država neće nikad dozvoliti centralnoj banci, koja je njena tvorevina, da propadne. Zlato je ostalo trajno da leži u trezoru centralne banke, dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka, kada je veliki broj zemalja odlučio da napusti zlatni standard, s obzirom na brzinu kojom je zlato napuštalo njihove trezore. Države su na kraju odlučile da suspenduju sve isplate u zlatu i na taj način izvršile eksproprijaciju zlata koje se nlazilo u trezorima centralnih banaka. Radilo se o eksproprijaciji, jer isto zlato originalno nije bilo u vlasništvu države, već njenih građana, koji su ga zamijenili za papirne novčanice koje je štampala centralna banka. Samim tim, papirne novčanice centralne banke su prilikom svog nastanka (i do suspenzije u isplati zlata) predstavljale ništa drugo do obavezu države prema građanima, po pitanju zlata koje su građani razmijenili za njih. Ukidanjem nadoknade u zlatu, „država je konačno odbila da plati svoje dugove“ (Rothbard M. , 1999, str. 93).

1.5 Zloupotreba državnog monopola

Prije nego što su zlato i srebro postali dominantan vid novca, on sam je imao različite forme. Bez obzira na formu u kojoj se bi pojavljivao, uvijek je imao karakteristike opipljivog dobra, kojim bi se trgovalo u težinama. Kada je bio duvan ili so njime bi se trgovalo u kilogramima, a kada bi bio zlato ili srebro njime bi se trgovalo u uncama, funatama ili nekoj drugoj jedinici težine. A šta su zapravo prvobitno bili funta, franak, dolar, marka...?

Mada prethodno navedeni pojmovi prije svega asociraju na nacionalne valute Velike Britanije, Švajcarske, SAD-a, ranije Njemačke, ne znači da je uvijek bilo tako. Oni su izvorno predstavljali jedinice za izražavanje težine zlata i srebra u raznim djelovima svijeta. Tako je “funta sterlinga izvorno značila srebro težine jedne funte“, dok je „dolar počeo da se koristi kao opšte ime za komad srebra težine jedne unce“ (Rothbard M. , 1999, str. 25). Funtom se, kao jedinicom težine zlata, trgovalo na teritoriji Britanije, dolarom na teritoriji Amerike, frankom na teritoriji Francuske itd. Iako su se različite jedinice težine koristile na različitim teritorijama, svaka od njih se u svakom trenutku mogla koristiti na bilo kojoj teritoriji, budući da su se sve one lako mogle izraziti jedna u drugu.

Nevolje su krenule onda kada se ljudi počeli da doživljavaju dolar kao „američki“, funtu kao
„britansku“, franak kao „francuski“ itd. Preciznije, do problema je došlo kada su ljudi počeli o novcu da razmišljaju u „apstraktnim“okvirima, kao o „nečemu što je na jedinstven način prilijepljeno za određenu zemlju“ (Rothbard M. , 1999, str. 25). Kada se o dolaru, ili bilo kojoj prethodno navedenoj jedinici težine, razmišlja na takav način, onda se karakteristika novca kao sredstva kojim se trguje u formi težine lako zaboravlja i pada u drugi plan. Tada nastaje pogodno tle za manipulacije sa novcem, koje su kroz istoriju proizvele mnogo zla. Rotbard tako navodi primjer iz perioda zlatnog standarda kada su ljudi pogrešno mislili da unca zlata vrijedi dvadest dolara, dok je zapravo dolar predstavljao jedinicu težine zlata koja je jednaka dvadesetom dijelu unce zlata. Istovremeno, funta je predstavljala jedinicu težine zlata jednaku četvrtini unce zlata. Samim tim, pričati o odnosu dolara i funte kao o deviznom kursu, gdje se jedna funta razmjenjuje za četiri dolara je bila greška - greška jer se zapravo radi o uporednom odnosu dvije jedinice težine, ne uporednom odnosu dvije valute. Apstraktan pogled na novac je kroz vjekove omogućio vladarima da dođu u iskušenje da se kroz razne manipulacije sa novcem bogate na štetu svojih građana, proizvodeći pri tom destruktivne inflacije, koje su razarale ostatak društva.

Nakon odvajanja novca od njegove težine i njegovim vezivanjem za određenu državu i njenu teritoriju, država je nastojala da stvori monopol nad kovanjem i kasnije štampanjem novca, kako bi uspostavila potpunu kontrolu nad njegovom ponudom. Ovakav monopol joj je omogućio da svojim građanima nameće denominacije koje će morati da koriste u razmjeni i da sama odlučuje o kvalitetu novca koji će da ponudi, tj. o nejgovoj težini i kavlitetu metala koji će ga činiti, što su građani uglavnom morali da prihvate, bez obzira na to da li im se sviđa ili ne. Monopol na kovanje novca je vladarima, naročito u srednjem vijeku, dao vjetar u leđa da počnu da se koriste raznim „prljavim“ strategijama za sticanje bogatsva, finansiranje ratnih poduhvata i neefikasnih državnih aparata. Ove strategije su se najčešće ogledale u povlačenju iz upotrebe starog kovanog novca, kako bi se iskoristio za kovanje novog novca, koji je imao isti naziv, istu denominaciju, ali manju težinu i lošiji kvalitet, tj.veći udio jeftinijih metala. To im je omogućavalo da profitiraju, pri svakoj novoj emisiji usled činjenice da su sa istom količinom metala pravili više ovčanica. Višak, koji im je ostajao iz nove emisije, vladari su zadržavali za sebe i koristili za finansiranje sopstvenih potreba.

Do novih zloupotreba je došlo uvođenjem pravila o zakonskom sredstvu plaćanja, kojim je država dala sebi za pravo da sama defininiše šta je novac, a šta ne. Propisivanjem zakonskog sredstva plaćanja bi u ugovornim odnosima umjesto težine novca, koja je trebala da bude isplaćena, kako bi se računalo da je jedna strana ispunila ugovorni odnos, bio definisan novčani iznos koji je morao da se vrati. Sa novcem koji je gubio na težini, dato pravilo je favorizovalo dužnike i zaduživanje, a na štetu povjerilaca i štednje i doprinosilo redistribucji bogatstva u korist jednih, a na štetu drugih. Na slobodnom tržištu, gdje nema uplitanja države i njene apsolutne kontrole nad novcem, tj. gdje pojedinci sami za sebe odlučuju šta će koristiti kao novac, pravilo o zakonskom sredstvu plaćanja je suvišno. Dovoljno je da postoji sloboda ugovaranja i obaveza poštovanja ugovora, a ljudi će sami definisati šta će smatrati za novac, prilikom sklapanja ugovornog odnosa i koju će jedinicu koristiti. Jedina dužnost države bi bila da zaštiti ugovorne strane tako što će kažnjavati svako nepoštovanje ugovora. Stavljanje monopola na kovanje novca i nametanje pravila zakonskog sredstva plaćanja omogućilo je, smatra Rotbard, vladarima da sa svoje teritorije izbace konkurentski novac, koji su kovale ostale države i nametnu isključivo onaj koji kuju oni sami.

Zloupotrebe sa novcem nisu prestale ni sa nastankom centralne banke i uvođenjem papirnog novca. Ideja da država nikad neće dozvoliti centralnoj banci da propadne je stvorila pogodno tlo za nju (centralnu banku) da počne da igra ulogu „zajmodavca poslednje nade“. Ona se igranjem ove uloge obavezala da će uvijek biti spremana da pozajmi novac posrnulim bankama i na taj način spriječi njihov bankrot, što je uticalo na to da se stekne dodatno povjerenje građana u bankarski sektor. Slično se desilo i kasnije kada je država odlučila da formira agencije koje su garantovale sigurnost depozita građana i njihovu isplatu u slučaju propadanja banke, iako su istovremeno sredstva kojima su agencije raspolagale pokrivala tek neznatan dio depozita građana. Igranje uloge zajmodavca poslednje nade i formiranje agencija za zaštitu depozita međutim utiče na to da banke budu manje pažljive u svom poslovanju, a deponenti manje obazrivi kada donose odluku gdje da drže svoj novac. Oboje žive sa obećanjem države da će uvijek priteći u pomoć ukoliko dođe do najgoreg, tj. do bankrota banke, pa samim tim stiču utisak da ne moraju puno da brinu kada dođe do tog trenutka. Uloge zajmodavca poslednje nade istovremeno zahtijeva od države da u kritičnim trenucima po banku štampa novi novac, tj. proizvodi ga iz vazduha i pušta na tržište, povećavajući njegovu ponudu, rizikujući da proizvede vremenom dodatnu inflaciju i nove biznis cikluse.

Formiranjem centralne banke, država je stvorila za sebe ne samo priliku da proizvodi, već i da kontroliše i usmjerava inflaciju, preko upravljanja rezervama privatnih banaka. Ona naime propisuje i nameće svim komercijalnim bankama minimum rezervi koji moraju da drže na računu kod nje. Ove rezerve se drže u trezoru centralne banke i komercijalne banke ih ne mogu koristiti za kreditiranje. One su definisane kao procenat u odnosu na depozite klijenata, i što je taj procenat manji, više će novca komercijalne banke imati na raspolaganju za kreditiranje, usled čega će moći da proizvode veću inflaciju, i obratno. Osim definisanja minimalnih rezervi, banka može da kontrolisano proizvodi inflaciju pumpanjem rezervi u banke, budućida se jedna novčana jedinica u rezervama u slučaju bankarstva sa djelimičnom rezervom multiplikuje višesruko kroz davanje kredita. Pumpanjem rezervi u komercijalne banke, centralna banka povećava njihovu osnovicu u pogledu rezerve, što bankama kasnije omogućava da u nominalnom iznosu plasiraju više kredita. Istovremenim pumpanjem i definisanjem obaveznih rezervi za sve banke, centralna banka omogućava komercijalnim bankama da povećavaju kreditnu aktivnost po istoj stopi.

Nakon Prvog svetskog rata, gotovo sve države su se našle u problemu po pitanju opstanka na zlatni standard, što je dovelo do njegovog ukidanja.Države su prešle na standard naredbe, koji karakteriše nametnuti novac (fiat money), tj. novac koji je naredbom države postao zvaničan novac, koji je dominantnan standard i danas. Standard naredbe je karakterističan po tome što je
„monetarni stanard...u milosti države, a bankarski ulozi se mogu isplaćivati samo u državnom papiru“ (Rothbard M. , 1999, str. 94). Period standarda naredbe prati manje-više stalan pad kupovne moći valuta. Centralna banka je odvajanjem valute od zlata još lakše mogla da praktikuje kreditnu ekspanziju, usled čega su ekonomije dolazile u situaciju da imaju mnogo veću ponudu novca nego što za njim postoji tražnja, pa su samim tim kupovna moć i devizni kurs u odnosu na ostale valute u opadanju. Slabljenje valute u odnosu na druge, poskupljuje uvoz što i te kako pogađa građane i privredu država, koje zavise od međunarodne trgovine.

Da bi zaustavile slabljenje novca i spriječile fluktuacije u deviznom kursu, države se odlučuju da fiksiraju vrijednost svoje valute. Fiksiranje valute riješava jedan, dok istovremeno za sobom stvara drugi problem, kao što je to gotovo uvijek slučaj kod državnih intervenicja. Fiksirani kursevi ne odražavaju realno stanje valuta i u takvim situacijama države uglavnom precijenjuju svoju valutu u odnosu na druge, koje su podcijenjene. Rotbard navodi primjer u kojem su manje razvijene zemlje fiksirale svoju valutu u odnosu na dolar, usled čega je dolar bio podcijenjen. Podcjenjivanje dolara bi vještački poskupilo uvoz iz Amerike, usled činjenice da bi se prilikom konvertovanja lokalnog novca u dolare sada dobijalo manje dolara nego ranije, što je dodatno pogoršavalo trgovinski deficit zemlje. To je za sobom povlačilo dodatne intervencije države koje su se ogledale u ograničavanju uvoza, što je imalo za cilj da održi vještački visoku vrijedonst domaće valute, usled činjenice da se dolar nije više mogao zamijeniti na slobodnom tržištu, već su ga oni koji bi to htjeli mogli dobiti samo po podcijenjenoj vrijednosti.

kursevi ne odražavaju realno stanje valuta i u takvim situacijama države uglavnom precijenjuju svoju valutu u odnosu na druge, koje su podcijenjene. Rotbard navodi primjer u kojem su manje razvijene zemlje fiksirale svoju valutu u odnosu na dolar, usled čega je dolar bio podcijenjen. Podcjenjivanje dolara bi vještački poskupilo uvoz iz Amerike, usled činjenice da bi se prilikom konvertovanja lokalnog novca u dolare sada dobijalo manje dolara nego ranije, što je dodatno pogoršavalo trgovinski deficit zemlje. To je za sobom povlačilo dodatne intervencije države koje su se ogledale u ograničavanju uvoza, što je imalo za cilj da održi vještački visoku vrijedonst domaće valute, usled činjenice da se dolar nije više mogao zamijeniti na slobodnom tržištu, već su ga oni koji bi to htjeli mogli dobiti samo po podcijenjenoj vrijednosti.

Novac je, dakle,nastao kao rješenje za probleme koje barter, kao sistem koji je prethodio novcu, nije mogao da riješi, olakšavši razmjenu i omogućivši svijetu da se kroz podjelu rada i specijalizaciju razvije mnogo dalje od primitivnog nivoa. Poput mnogih ljudskih tvorevina i novac je nastao spontano, kao odgovor na svakodnevne probleme sa kojima se čovjek u datom trenutku suočavao, a vremenom se mijenjao i evoluirao. Sve dok država nije odlučila da uspostavi kontrolu nad njim, on je funkcionisao slobodno, na način što su ljudi sami određivali šta će koristiti kao novac, a sile tržišta su određivale njegovu vrijednost (kupovnu moć). Dakle, državna kontrola nad novcem nikada nije imala korijene u njegovom nastajanju. Štaviše, monopol nad ponudom novca je ostao poslednji ekonomski monopol koji se nalazi u njenim rukama, a koji je ona nebrojeno puta kroz istoriju koristila kao sredstvo za zaobilaženje svih prepreka i ograničenja, koje su oporezivanje i zaduživanje, kao glavni izvori finansiranaja sve većih državnih aparata, nosili sa sobom. Država je konačno našla način da se dočepa novca svojih građana, najčešće bez ikakvog bunta sa njihove strane. Ogromna korist koju je država od datog monopola gotovo besplatno dobijala, istovremeno je i te kako skupo koštala njene građane. Konstantno prisustvo inflacije i biznis ciklusa koji su pratili dati monopol proizvodilo je vremenom sve veće i teže posledice po ekonomije, iz kojih bi se kasnije društvo izvčačilo teže i sporije, svaki sledeći put sa još većim posledicama. Novac se dakle u rukama države (i politike) definitivno pokazao kao sredstvo opasno po stabilnost društva, ne kao garant monetarne stabilnosti, kao što to mnogi misle, budući da su oni koji na taj naičn upravljaju njime spremni da ga bez puno ustezanja iskoriste za svoje potrebe, ne mareći istovremeno za posledice koje njihove aktivnosti izazivaju po njihove građane.

2. DENACIONALIZACIJA NOVCA I UKIDANJE DRŽAVNOG MONOPOLA NA ŠTAMPANJE NOVCA

Drugi dio predstavlja ujedno i centralni dio rada u kojem se obrađuje glavna tema rada - Hajekova ideja o denacionalizaciji novca. Može se podijeliti na tri pod sekcije:

• prva, u kojoj je prikazano Hajekovo viđenje svijeta u kojem nema državnog monopola na emitovanje novca,
• druga, u kojoj su postavljena neka bitna pitanja koja zasigurno među prvima padaju na pamet, pri pomenu date ideje,i na ista sam pokušao dati odgovore,
• i treća, koja se može ponovo smatrati kao Hajekov pokušaj da predvidi šta bi moglo da se desi sa neizostavnim činiocima ekonomije i tržišta poslednjih decenija, ujedno i uzročnicima problema o kojima se raspravlja u radu: inflaciji, monetarnoj politici i javnim finansijama.

U suštini, cilj je da u narednim poglavljima približim ideju denacionalizacije novca i da je koliko je to moguće prenesem na realan svijet, s obzirom na njenu revolucionarnost. Čitalac pri tome treba da bude svjestan da primjena ideje „u praksi“ uopšte ne mora izgledati onako kako je Hajek vidi i opisuje u knjizi. Treba imati u vidu da se radi o ideji koja postojeći kompleksni monetarni sistem mijenja gotovo iz temelja, stvarajući novi, kakav do sad nije viđen, pa samim tim smatram da nije moguće da se on opiše jasno i detaljno, a pri čemu bi se istovremeno izgubila iz vida svrha sa kojom je Hajek plasirao datu ideju u javnost. Moj primarni cilj u narednim poglavljima (a i Hajekov cilj u knjizi) nije nikako da opišem svijet u kojem ne postoji državni monopol na emisiju novca, već da pokušam pružiti odgovor na pitanje da li bi ukidanje istog monopola i njegova zamijena za slobodan, tržišni i konkurentan sistem privatnih i državnih emitenata uspijeli da pronađu lijek za probleme koji neizostavno prate (državni) novac vjekovima, prije svega inflaciju, kao najveći od svih.

2.1 Dosadašnje iskustvo sa privatnim novcem

Iako istorijom dominiraju periodi u kojima je novac bio pod apsolutnom kontrolom države i vladara, postojali su takođe slučajevi kada je kontrola nad njim bila u privatnim rukama. Iako su postojali, slučajevi privatnog novca nisu uspjevali da duže opstanu. Privatni novac bi brzo bio zabranjen i zamijenjen nametnutim državnim novcem. Hajek navodi dva primjera privatnog novca i oba su vezana za trgovce. U Sjevernoj Italiji i Holandiji, koje su u srednjem vijeku predstavljale uspješne trgovačke zemlje, trgovci su imali potrebu da stvore svoj novac koji će koristiti prilikom trgovine. Cilj im je bio stvaranje medijuma razmjene koji im neće otežavati trgovinu, izlažući ih rizicima koje sa sobom nosio novac koji konstantno gubi na vrijednosti. I pored najbolje namjere, trgovci su brzo bili osujećeni u svom pokušaju od strane apsolutističkih vladara. To je bilo za očekivati ako se ima u vidu činjenica da bi ustupanjem ili dijeljenjem kontrole nad novcem na svojoj teritoriji, vladari rizikovali da izgube jedan od najvećih izvora svoje moći.

Istorija doduše bolje poznaje periode kada su u opticaju bile dvije vrste novca, mada su i oni kratki. Dok zlato i srebro još nisu uzeli primat, može se reći da se više raznih oblika novca nalazilo u opticaju, sve dok ljudi vremenom nisu shvatili da su zlato i srebro za njih najbolja rješenja. Uslijedio je period u kome su zlato i srebro paralelno funkcioisali na tržištu kao novac, i on se može podijeliti na dva manja perioda: period paralelnih kurseva (paralel currencies) i perioda bimetalizma. Razlika između dva perioda je ta što u periodu paralelnih kurseva odnos zlata i srebra nije bio fiksiran, dok u periodu bimetalizma jeste. U periodu paralelnih kurseva njihov odnos se mijenjao i zavisio je od njihove ponude i tražnje. Međusobni odnos i kupovna moć oba metala se kretala proporcionalno, a ako u nekom trenutku ne bi bili u proporciji, brzo bi došli na to stanje. Ukoliko se na primer srebro razmjenjuje za zlato po kursu 1:20, dok je njihov odnos po pitanju njihove kupovne moći 1:15, ljudima neće trebati puno da shvate da je srebro potcijenjeno i da im se pri ovakvom odnosu više isplati da zlato zamijene za srebro i trgovinu obavljaju srebrom. Na datom primjeru, kada se zlato razmjenjuje za srebro ili obrnuto, jedna unca zlata vrijedi dvadeset unci srebra. Kada se posmatra njihova kupovna moć, tj. potrošačka korpa koja se može kupiti za jednu uncu zlata se istovremeno može prijuštiti i za petnaest unci srebra. Srebro je dakle podcijenjeno kada se razmjenjuje za zlato, jer 20 unci srebra ima veću kupovnu moć u tom trenutku od jedne unce zlata, koliki je njihov odnos. Ljudi će samim tim požuriti da zamijene zlato za srebro, dok je još podcijenjeno, kako bi iskoristili momenat da dođu do dodatnog novca za sebe. Usled rasta tražnje za srebrom (i pada tražnje za zlatom) koje će uslijediti, porašće i njegova vrijednost u odnosu na zlato, pa će uskoro njihov odnos po pitanju razmjenje biti izjednačen sa njihovom kupovnom moći.

Hajek smatra da je nepraktičnost bila glavni razlog zbog kojeg sistem paralelnih kurseva nije mogao da opstane, tj. činjenica da denominacije srebrnog i zlatnog novca nisu uvijek pratile promjene u odnosu dva metala. Transakcije su se naime obavljaljale zlatnim i srebrnim novčićima, od kojih je svaki imao određenu denominaciju koja je trebala da izrazi njegovu vrijednost. Zlatni novac je imao veće denominacije i koristio se za veće transakcije, dok su denominacije srebrnog novca bile manje i on se koristio za manje transakcije. Tako je na primer jedna zlatna kovanica denominacije deset dukata imala istu vrijednost kao 10 kovanica srebra, od kojih svaka ima denominaciju od jednog dukata, pri čemu je bitno imati u vidu da je ovaj odnos konstantan i ne može se promijenti. Međutim, kada se zlato razmjenjuje za srebro i obrnuto, njima se trguje u svojstvima težine, tj. zlato težine jedne unce vrijedi kao npr. srebro težine dvadeset unci. I dok su denominacije prikačene za kovanice zlata i srebra, fiksiraju njihov odnos, odnos po kojem se razmjenjuju unce zlata i srebra oscilira, usled čega nastaje problem. Ukoliko bi se na primjeru iz prethodnog pasusa, odnos zlata i srebra promijenio sa 1:20, na 1:15, to bi značilo da je vrijednost srebra u odnosu na zlato porasla. Ovakva promjena bi istovremeno ukazivala da su kovanice srebra sa svojim denominacijama ne prate rast vrijednosti srebra usled činjenice da je odnos kovanica zlata i srebra zbog denominacija koje imaju fiksiran. Vrijednost srebra u odnosu na zlato je porasla, ali s obzirom na to da kovanica srebra u odnosu na kovanicu zlata ima isti odnos zbog denominacije koju nosi, kovanica srebra će biti podcijenjena, sve dok se odnos zlata i srebra ne preokrene. Ovaj problem se opet može vezati za veći problem na koji je ukazao Rotbard, a koji se ogleda u pogubnosti apstraktnog pogleda na novac. Do ovakvih problema dolazi upravo jer se metalnim novcem ne trguje u svojstvu težine, tj. on se pokušava odvojiti od te karakteristike, kako bi mu se putem denominacija pripisala neka apstraktna vrijednost koja kasnije ostavlja prostor za manipulacije.

U bimetalizmu država ne dozvljava da odnos zlata i srebra varira, već ga fiksira, najčešće za odnos koji važi na tržištu u trenutku donošenja te odluke. S obzirom da se od trenutka kada država donosi odluku da fiksira odnos dva metala njihova ponuda i tražnja i dalje mijenjaju, mijenja se i njihov odnos, tj. njihova vrijednost. Bez obzira na činjenicu da je država fiksirala odnos metala, isti odnos vremenom zastarijeva, usled čega se događa to da jedan od dva metala biva vještački precijenjen a drugi vještački podcijenjen. U takvoj situaciji se ljudima više isplati da se odluče za upotrebu precijenjenog metala, s obzirom da je fiksiranjem vrijednosti država u datom trenutku održava njegovu vrijednost vještački visokom. Kada bi precijenjeni novac počeo da dominira u transakcijama, podcijenjeni bi postepeno počeo da presušuje sa tržišta. Ako bi se tržišni odnos dva metala kasnije preokrenuo, podcijenjen novac bi postao precijenjen i počeo da istiskuje drugi novac sa tržišta. Ovo je vremenom proizvodilo veliki problem za države dovodeći ih u situacije u kojima bi naglo ostajale bez metala koji je podcijenjen u trenutku kad dođe do promjene odnosa. Na kraju, kako bi riješile probleme sa kojima su teško mogle da se nose, države su odlučile da nametnu upotrebu jednog metala, zlata. Nastanak zlatnog standard je upravo posledica takvih odluka.

U skorijoj istoriji, tačnije u 19. vijeku, takođe su aktivno vođene debate na temu „slobodnog bankarstva“.2Za slobodno bankarstvo se doduše može reći da je više „mikroekonomski problem, ne problem monetarne politike“ (White, Competitive money, inside and out, 1983, str. 282). Slobodno bankarstvo se zalagalo za ukidanje svih postojećih barijera koje sprečavaju obavljanje bankarskih usluga, kako bi korisnici kroz veću i slobodniju konkurenciju uživali veći kvalitet bankarskih usluga i niže cijene. Ukratko, slobodno bankarstvo predlaže: ukidanje eventualnih ograničenja po pitanju kamatnih stopa na depozite i kredite, ukidanje ograničenja nametnutih finansijskim institucijama po pitanju aktive koju smiju da posjeduju, ukidanje geografskih ograničenja po pitanju teritorija na kojima banke mogu da posluju, ukidanje barijera za ulazak na bankarsko tržište, ukidanje obaveze da se minimalne rezerve moraju držati na računima centralnih banaka i ukiranje samih minimalnih rezervi itd.

Slobodno bankarstvo se kroz istoriju pojavljivalo nekoliko puta na različitim teritorijama. Ekonomisti, koji se zalažu za slobodno bankarstvo, se često pozivaju na uspješan primjer iz Škotske, u kojoj je slobodno bankarstvo preovladavalo u 18. i u prvoj polovini 19. vijeka, sve dok nije pripojeno engleskom sistemu, kada je prestalo da postoji. Tada su u Škotskoj privantne banke izdavale svoje novčanice, koje su bile otkupljive u zvaničnom novcu (zlatu). Sve banke su takođe prihvatale novčanice drugih banaka. Sistem je bio stabilan i nije se dešavalo da neka banka izda previše novčanica usled činjenice da bi konkurentska banka koja bi primila njenu novčanicu, brzo je proslijedila nazad banci koja je izdala i tražila da bude otkupljena u zamijenu za zlatan novac ili drugu novčanicu. Banka koja bi izdala mnogo više novčanica nego što ima rezervi da ih pokrije bi brzo bila zapljusnuta zahtjevima da ih otkupi. Ukoliko ne bi bila u stanju da to izvede, rizikovala bi bankrot i pad reputacije.

Protivnici slobodnog bankarstva se sa druge strane pozivaju na primjer njegove primjene u SAD-u, kada veliki broj banka nije bio u stanju da isplati po zahtjevu novčanice koje je emitovao. Određeni autori koji su analizirali dati period smatraju međutim da se on ne može nazvati slobodnim bankarstvom u potpunosti. Bankama jeste bilo dozvoljeno da uđu na trište bez barijera, ali su se istovremeno suočavali sa ograničenjima po pitanju aktive koju su smjeli da posjeduju i teritorije na kojoj mogu da posluju. Problem je bio u tome što su najveći dio svoje aktive morali da imaju u vidu državnih obveznica, što ih je dovelo u problem istog trena kada je vrijednost obveznica počela da opada zbog nemogućnosti države da izmiri obaveze.

2.2 Simulacija scenarija društva sa privatnim emitentima novca

Hajek se odlučio da analizu sistema u kojem se više privatnih emitenata slobodno takmiči sa državom, u namjeri da obezbijedi najbolji novac za javnost, napravi na bazi dosadašnjeg znanja o novcu i monetarnoj politici. Iako su kroz istoriju postojali periodi u kojima je na određenoj teritoriji korišten novac privatnog emitenta, to istovremeno ne znači i da se radilo o sistemu koji je bio organizovan onako kako ga je Hajek zamislio u svojoj knjizi, zbog čega se on u svom radu nije previše osvrtao na dosadašnja otkrića istoričara o takvim monetarnim sistemima. Kao što prethodno navedeni primjer slobodnog bankarstva nije dao iste rezultate u dvije različite države, zbog različitih zakonskih okvira u kojima je funkcionisao, tako ni određeni primjer privatnog novca iz dosadašnje istorije ne mora nužno da posluži kao jedina osnova za donošenje zaključaka na istu temu. Hajekova analiza je ostavila mnoga nerazjašnjena pitanja, ali opet u mnogome uspjela da ukaže na moguće prednosti koje bi takav sistem mogao da nosi sa sobom.

Prva i najbitnija pretpostavka je ta da se radi o sistemu u kojem će bez ikakvih ograničenja, pored postojećeg državnog, moći paralelno da funkcioniše i da se koristi bilo koji drugi novac. Ljudi se neće suočavati sa nikakvim ograničenjima po pitanju izbora novca koji žele da koriste, već će njihova odluka u potpunosti zavisti od njihovih preferencija. U njemu će biti dozvoljeno uspostavljanje privatnih institucija koje će moći da se bave emitovanjem sopstvenog novca, ali će takođe i privatnim institucijama formiranim u drugim državama biti dozvoljeno da pokušaju da plasiraju svoj novac na teritoriji iste države. Ove institucije, koje Hajek naziva „emisionim bankama“,3 se u međusobnoj konkurenciji bore da stvore novac koji će biti pogodan za korištenje od strane što većeg broja ljudi.

Primarni cilj emitenta bi trebao da bude upravljanje ponudom novca na način da se njegova kupovna moć što je moguće manje mijenja. Hajek predlaže da banka odabere korpu dobara u odnosu na koju će nastojati da održi kupovnu moć svoje valute, pri čemu smatra da nije poželjno da se banka ugovorom obavežeda će uvijek nastojati da veže i održi kupovnu moć za identičnu korpu dobara. Razlog za to leži u činjenici da se ljudske potrebe mijenjaju i da u različitim periodima različita dobra imaju prioritet, zbog čega je za banku poželjno da raspolaže pravom da sama formira i mijena korpu dobra u odnosu na koju želi da održi kupovnu moć novca koji emituje. Tržište će na kraju samo utvrditi koja je to optimalna korpa dobara za koju je poželjno vezati kupovnu moć valute i najviše koristiti novac koji je povezan sa „optimalnom“ korpom.

Banke mogu da emitovani novac puštaju na tržište na dva načina: davanjem kredita u novcu koji emituju i zamijenom svog za drugi novac. Banka bi pri tome trebala da bude u zakonskoj obavezi da definiše minimalni kurs po kojem će, na zahtjev svojih klijenata, otkupljivati novac koji izdaje i mijenjati ga za drugi, čime bi zaštitila klijente od situacije u kojoj bi njen novac počeo da gubi na vrijednosti. Ona bi takođe prilikom izdavanja kredita ugovorom trebala da definiše da se kredit može vratiti u određenom iznosu njene valute ili iznosu neke druge valute, koji je dovoljan da se kupi korpa dobara, koja su se koristila kao standard u vrijeme izdavanja kredita. Ovom odredbom bi se dužnici osigurali od rizika koji bi nastao kada banka svojevoljno odluči da podigne vrijednost svoje valute, jačajući njenu kupovnu moć. Na početku bi banka kroz zamijenu svoje za druge valute dominatno emitovala novac, da bi kasnije kada dođe do uspostavljanja tržišta, svoj novac najviše plasirala putem kredita.

S obzirom da bi cilj banke trebao da bude emitovanje novca čija će kupovna moć biti konstantna, one će zasigurno biti u prilici da svoj novac mijenja za drugi, uz određenu premiju, tj. uz kurs koji će vrednovati njen novac više od minimalnog kursa koji je sama definisala ili trenutnog kursa na tržištu. Premiju bi zaračunavala po osnovu privilegije koju bi pružala korisnicima svog novca, a koja se ogleda u stabilnosti njegove kupovne moći, što bi, uz kamatu na kredite koje izdaje, bio glavni izvor prihoda za nju. Hajek smatra da bi za emisionu banku bilo najpoželjnije da daje kratkoročne kredite, jer bi na taj način imala veću kontrolu nad ponudom novca koji emituje. Ukoliko bi naime bila primorana da smanji ponudu novca kako bi održala njegovu kupovnu moć, pored toga što bi morala da zaustavi dalju kreditnu aktivnost, zacrtani cilj bi mogla mnogo brže da ostvari usled činjenice da bi kroz vraćanje kratkoročnih kredita, preostali višak novca brže doticao u banku i njegova bi se ponuda brže smanjila do optimalnog nivoa. Ukratko, kupovinom i prodajom svoje valute, u zamijenu za bilo koju drugu, banka bi bila u prilici da realizuje sitnija i brža prilagođavanja, kako bi održala kupovnu moć, dok bi za održavanje trajne stabilnosti valute bile potrebne promjene u kreditnoj politici.

Da bi kupovna moć njene valute bila konstantna, banka mora u opticaju da drži onoliko novca koliko na tržištu za njim postoji tražnje. Ukoliko bi ponuda njenog novca bila veća od njegove tražnje, to bi nesumnjivo dovelo do inflacije, tj. pada njegove kupovne moći, dok bi se suprotno dogodilo ukoliko bi ponuda istog novca bila manja od tražnje za njim. Istovremeno postoji velika vjerovatnoća da bi se nekim dobrima iz njene referentne korpe dominantno trgovalo u drugoj valuti, pa bi i njihova cijena morala biti bila izražena u toj valuti (koja se dominantno koristi za njihovu trgovinu). Samim tim bi emisiona banka najvjerovatnije bila u obavezi da svoju ponudu prilagođava na način da održi konstantnim devizni kurs u odnosu druge valute, naročito one koje se dominantno koriste za trgovinu dobara iz referentne korpe.

Tabela iznad predstavlja primjer Hajekove kalkulacije koju bi emisione banke mogle da koriste, kada donose odluke o povećanju i smanjenju ponude novca u opticaju. U prvoj koloni su predstavljena dobara u odnosu na koja banka nastoji da održi kupovnu moć. U poslednjoj koloni je cijena svih dobara, izražena u valuti emisione banke (u datom primjeru to je valuta sa imenom „dukat“), dok je na dnu iste kolone, kao zbir, prikazana ukupna vrijednost referentne korpe dobara, tj. korpe u odnosu na koju banka nastoji da održi kupovnu moć. Pretpostavka je da je 1000 dukata vrijednost korpe, u odnosu na koju banka želi da održi kupovnu moć svoje valute, i da će svako odstupanje od tog broja dovesti do toga da banka na utiče na ponudu novca, kako bi vrijednost referentne korpe ponovo dovela na 1000. Ako bi u određenom trenutku vrijednost korpe bila veća od 1000 dukata, to bi bio signal za banku da kupovna moć njene valute opada i da se na tržištu nalazi u opticaju više njenog novca nego što postoji tražnje za njim, usled čega bi banka morala da preuzme mjere da smanji njegovu ponudu. Suprotno bi se dogodilo ukoliko bi broj u donjem desnom uglu tabele bio manji od 1000. To bi bio signal za banku da je došlo do rasta tražnje za novcem koji ona emituje i da bi trebala da pusti na tržište dodatne novčanice, kako bi vratila kupovnu moć novca na željeni nivo. Povećanja i smanjenja u ponudi novca mogu da proizvedu efekat na cijene dobara direktno i indirektno, u zavisnosti od toga koja se valuta koristi kada se trguje određenim dobrima. Ukoliko se dobrima trguje u valuti koju emituje sama banka, onda će efekat na cijene biti direktan. Ukoliko se dobrima trguje u drugoj valuti, onda će efekat na cijene biti indirektan, kroz promjene u deviznom kursu, u odnosu na valute koje se koriste u trgovini konkretnog dobra.

Konkurencija i činjenica da bi u svakom trenutku njihov biznis mogao nestati i biti preuzet od strane njihovih konkurenata, ukoliko ne bi ispunile dato obećanje o održavanju kupovne moći, je glavni razlog zbog kojeg bi Hajekov sistem trebao da bude uspješan i održiv. Biznis emisione banke bi, zavisio od povjerenja koje je ona stekla od svojih klijenata, a ono će zavisiti od toga koliko je ona uspješna u namjeri da obezbijedi stabilan novac za njih. Naravno, i pored datog obećanja da će nastojati da održi kupovnu moć valute koju izdaje, ne treba kriti vjerovatnu činjenicu da emisiona banka sama ne može imati potpunu kontrolu nad ponudom novca, prije svega usled promjena u tražnji, koje ona ne može da kontroliše. Ali i u takvim situacijama, jako je bitno da ona uvijek bude spremna da napravi neophodna prilagođavanja na strani ponude, kako bi se oscilacije u vrijednosti makar ublažile, ako se već ne mogu izbjeći. Hajek smatra da bi najgori scenario, sa kojim bi banke mogle da se suoče, bio nagli rast tražnje za njenom valutom, koji ona ne bi bila u stanju da isprati. Ali i u takvim situacijama bi konkurencija brzo reagovala i pokupila dio profita koji banka nije bila u stanju. Ukoliko bi međutim novac banke posjedovao dužu istoriju stabilnosti kupovne moći, teško je vjerovati da bi na strani tražnje moglo doći do nekih naglih promjena koje bi mogle da značajno da poremete njegovu vrijednost.

Rast tražnje može da proizvede probleme emisionoj banci ukoliko bi valute, koje je prethodno otkupila u zamijenu za svoju, počele značajno da gube na vrijednosti. Ukoliko do toga dođe, banka će vjerovatno kasnije biti primorana da otkupi sopstveni novac, po kursu koji je veći od trenutnog, kako bi omogućila da njegova vrijednost ostane stabilna. Za banku je zbog toga poželjno da raspolaže investicijama koje su stabilne, ali se mogu brzo likvidirati, kako bi stvorila likvidna sredstva koja če poslužiti za otkup sopstvene valute. Izdavanje kredita u valuti koju ona sama emituje, je jedan od najboljih načina da banka u svom bilansu dođe do aktive sa neophodnom stabilnom vrijednošću.

Bitna pretpostavka, koju je uvijek potrebno imati na umu prilikom analize Hajekove ideje, je ta da on nikako ne predlaže formiranje monetarnog sistema u kojem će pojedinici istovremeno sa državom imati pravo da štampaju isti novac koji ona izdaje. Ovakav bi sistem svakako bio gori od postojećeg, prije svega usled činjenice da u njemu niko ne bi imao kontrolu nad ponudom novca i takav novac bi brzo izašao iz upotrebe, usled naglog gubitka vrijednosti. Hajek, naime, predlaže sistem u kojem će država dozvoliti pojedincima da sami emituju sopstveni novac, pri čemu će novac jednog emitenta razlikovati od novca drugog emitenta u pogledu imena, dizajna, denominacija, prihvaćenosti i što je najbitnije, stabilnosti kupovne moći. U okruženju, gdje svaki emitent izdaje svoj novac, on istovremeno zadržava i kontrolu nad njegovom ponudom, što njegovim konkurentima znatno otežava situaciju ako pokušaju da određenim akcijama poremete njegovu kupovnu moć.

Pojedini ekonomisti smatraju neodrživim Hajekov predlog, po kojem emitenti novca treba da zadrže za sebe diskreciono pravo prilikom donošenja odluke o ponudi novca i eventualnim promjena koje se tiču nje. Nedostatak predloga leži u činjenici da on korisnike novca konstantno izlaže velikom riziku, da emitent novca olako zloupotrijebi njihovo povjerenje. U takvom scenariju postoji velika vjerovatnoća da će emisiona banka kad-tad doći u iskušenje da odluči da u kratkom roku odštampa ogromnu količinu novca i pusti je u promet i na taj način zgrne ogroman profit, prije nego što novoemitovani novac proizvede ogromnu inflaciju. Vjerovatnoća je utoliko veća usled činjenice da je za emisionu banku granični trošak stvaranja svake nove novčanice jako mali. Ona bi kad-tad mogla doći u priliku da jednim potezom prigrabi profit koji bi bio mnogo veći od stope povrata, koju bi ostvarila da je nastavila da vodi biznis, kao što je to radila do tad. Samim tim je teško očekivati da se ona ne odluči da iskoristi datu priliku, uprkos činjenici da će korisnici valute biti na ogromnom gubitku usled inflacije koja će nastati.

2.3 Efekti konkurencije

Hajek navodi četiri efekta, koja bi konkurencija na polju emitovanju novca mogla da proizvede:

1. Konstantna tražnja, koja će karakterisati novac od kojeg se očekuje da održi kupovnu moć konstantnom, naravno sve dok ljudima bude dozvoljeno da ga slobodno koriste;
2. Sve dok dugoročna tražnja bude zavisila od stabilnosti kupovne moći datog novca, za očekivati je da će emisione banke uložiti sve napore da ostvare i održe datu stabilnost, pri tome je realno očekivati da one u svojoj namjeri budu uspješnije od današnjih emitenata, koji se zbog monopola, koji imaju, ne suočavaju sa nikakvim rizikom i odgovornošću kada njihov novac izgubi vrijednost;
3. Institucije koje se bave emisijom novca mogu ostvariti stabilnost u kupovnoj moći valute, koju emituju kontrolišući njenu ponudu;
4. Ovakav način kontrole ponude novca je ujedno i najbolji način da se reguliše količina novca koja je neophodna za sve moguće potrebe.

Vremenom bi valute, koje karakteriše stabilna vrijednost, preuzele dominaciju na tržištu i istisnule sa njega valute kojih u opticaju ima više nego što postoji tražnje za njima. Naravno, preduslov da do toga dođe je da vlada dozvoli privatnim emitentima da štampaju sopstveni novac, a građanima da sami odlučuju koji će novac da koriste.

I mada su pozitivni efekti kojima bi konkurencija mogla da utiče na stabilnost novca manje-više očigledni, mnoga pitanja i dalje ostaju nerazjašnjena, a odgovori na njih su neophodni da bi se stekao utisak održivosti i opravdanosti ideje o denacionalizaciji novca. Hajek navodi tri najbitnija pitanja (Hayek F. (1990) Denationalization of Money: The Argument Refined. London: The Institute of Economic Affairs, str 54.):

1. Da li će institucije, koje se bave emisijom novca, biti u stanju da uvijek imaju potpnu kontrolu nad njegovom kupovnom moći, tako što će kontrolisati njegovu ponudu i koliko će uspješno emitenti konkurentskog novca moći da se umiješaju u čitav proces i poremete njihove napore?
2. Koja će konstantna vrijednost valute biti najpoželjnija za korisnike novca?
3. Da li će novac, koji ljudi odluče najviše da koriste, istovremeno biti u stanju da na najbolji način zadovolji njihove potrebe? S obzirom da će na tržšitu istovremeno cirkulisati više valuta, da li će efekti koji proizlaze iz upotrebe jednog novca, proizvoditi pozitivan ili negativan efekat na korisnike nekog drugog novca?

Tri prethodno postavljena pitanja će detalnije biti analizirana u narednim poglavljima.

2.4 Mogućnost kontrole novca u opticaju

Kao što je već rečeno, banka će nastojati da odži vrijednost svoje valute konstantnom usklađujući njenu ponudu sa promjenama koje nastaju na strani tražnje. Njena stabilnost i njena tražnja će najviše zavisiti i od toga koliko je banka uspješna u datoj namjeri. Emisiona banka će brzo „otkriti da će želja javnosti da drži njenu valutu biti esencijalna okolnost od koje će njena vrijednost zavisiti“ (Hayek F. A., 1990, str. 59). Mada bi određene nagle promjene na strani tražnje mogle da dovedu do toga da banka izgubi kontrolu nad vrijednošću svoje valute, vjerovatnoća za takvim scenariom bi trebala biti jako mala, sve dok se banka jasno pridržava svog cilja i čini sve što je u njenoj moći da ga ostvari.

S obzirom da promjene na strani tražnje uglavnom ne bi trebale da dovedu banku u veći problem, da li njeni konkurenti mogu da je poremete u ostvarivanju istog? Da li druge banke, kroz određene aktivnosti poput jeftinog kreditiranja ili nečeg sličnog, mogu preuzeti njene klijente, tako što će ih natjerati da koriste drugi novac i tako ugroziti njeno poslovanje?

Ljudi će gotovo uvijek biti spremni da se zadužuju po niskim kamatnim stopama, bez obzira na monetarni sistem koji preovlađuje u datom trenutku. Međutim, sve i da se zaduže u valuti banke koja nudi niže kamatne stope, za očekivati je da dobijeni novac iskoriste kako bi zatvorili skuplje, predhodno uzete, kredite kod drugih banaka. Banke koje su davale skuplje kredite će novac dobijen za zatvaranje kredita iskoristiti da otkupe svoj novac i na taj način ga ponovo poslati nazad u banku koja ga je emitovala. U ovakvim situacijam do glavnih promjena će doći na tržištu valuta, smatra Hajek. Jeftino kreditiranje će dovesti do toga da će ponuda iste valute biti prevelika, zbog čega će ona depresirati. Banke koje su dobile jeftini novac za zatvaranje kredita će isti novac ponovo baciti nazad na tržište i nuditi ga u zamijenu za novac koji su same emitovale. To će proizvesti tražnju za ostalim valutama, usled čega će one apresirati, naročito u odnosu na novac plasiran putem jeftinih kredita. Na primjeru Hajekove šeme za stabilizaciju valute, doći će do rasta cijena dobara koje se izražavaju u drugim valutama, ali i cijena dobara kojim se trguje u valuti emitenta koji se odlučio za jeftino kreditiranje, usled činjenice da je ponuda iste valute veća od tražnje za njom. Ubrzo će postati jasno da je agresivno kreditiranje proizvelo pad kupovne moći date valute, usled čega javnost više neće imati motiva da je koristi, pa će je zamijeniti za neku bolju valutu.

Kao što se to nebrojeno puta kroz istoriju pokazalo, jeftini novac nije nikako i nikad pametno rješenje. Rast kreditne aktivnosti koje nije utemeljen na prethodnom rastu štednje, na kraju uvijek donosi isključivo štetu, koja u postojećem monopolističkom sistemu rezultira nastankom biznis ciklusa i ekonomskim depresijama, koje ih prate. Prednost sistema, u kojem nema državnog monopola na štampanje novca, se ogleda u tome da će emisiona banka koja se odluči na takav vid agresivnog kreditiranja moći da naškodi jedino svom poslovanju i svojim klijentima, sve do momenta dok se i oni ne odluče da zamijene valutu koji koriste. Emisionoj banci će brzo postati jasno da za „održavanje velike i rastuće količine svoje valute u opticaju, neće biti tražnja za njegovim pozajmljivanjem već želja javnosti za da ga drži ta koja će biti odlučujuća“ (Hayek F. A., 1990, str. 62)

Pored konkurentskih emisionih banaka i države kao emitenta novca, u sistemu bi takođe paralelno funkcionisale banke koje se ne bi bavile emitovanjem sopstvenog novca (komercijalne banke), već isključivo tradicionalnim bankarskim aktivnostima, primanjem depozita i izdavanjem kredita. Jeftino i agresivno kreditiranje komercijalnih banaka je kroz istoriju bilo često uzrok ekonomskih kriza i jedan od razloga zbog čega su centralne banke često gubile kontrolu nad novcem koji emituju. Samim tim se postavlja pitanje da li bi emisiona banka, poput centralne banke, mogla da izgubi kontrolu nad ponudom novca usled nekontrolisane kreditne aktivnosti komercijalnih banaka?

Hajek smatra da će za emisione banke, po ovom pitanju, biti najbitnije da izvuku pouku iz grešaka koje su prethodno pravile centralne banke i potrude se da ih ne ponove. Ako žele da uspostave veći nivo kontrole na ponudom svog novca, one, za razliku od centralnih banaka, ne bi trebale da spašavaju posrnule komercijalne banke, snabdijevajući ih dodatnim kešom, kako bi riješile njihov problem nemogućnosti izmirivanja obaveza, u koji su prethodno upale upravo zbog prekomjerne kreditne aktivnosti. One bi trebale da komercijalnim bankama jasno stave do znanja da ni u kojem slučaju nisu spremne da pokrivaju njihovo nesavjesno poslovanje, naročito ne kroz štampanje dodatnog novca. Ukoliko zaista budu dosljedne u svojoj namjeri, to bi moglo da natjera komercijalne banke da značajno promjene svoju kreditnu politiku. Usled saznanja da više ne postoji „zajmodavac poslednje nade“, banke bi navjerovatnije bile primorane da mnogo savjesnije posluju nego što su praktikovale do tad. Hajek čak smatra da bi one vjerovatno bile primorane da praktikuju bankarstvo sa približno sto procentnom rezervom kako ne bi upale u poslovne probleme, iz kojih bi kasnije malo ko ili niko bio spreman da ih izvuče. Tu se međutim postavlja pitanje, koji bi bio motiv određenog investitiora ili preduzetnika da posjeduje komercijalnu banku ako bi kreditna aktivnost bila ograničena na emisione banke?

2.5 Donošenje odluke o izboru novca

Hajek navodi četiri funkcije novca, za koje smatra da bi mogle da imaju najviše uticaja kod pojedinca prilikom donošenja odluke o tome koju valutu će da koristi:

1. upotreba novca za kupovinu proizvoda i usluga;
2. držanje rezervi novca za buduće potrebe;
3. za odložena plaćanja definisana ugovorima;
4. jedinica za izražavanje vrijednosti, naročito bitna pri vođenju knjiga.

Što se tiče prve funkcije, za javnost će sigurno biti najbitnije da novac, koji budu koristili i kojim bude plaćan njhov rad, pored toga što je stabilan, istovremeno bude i opšte prihvaćen, tj. da mogu bez većih poteškoća da ga koriste prilikom trgovine. Prodavci proizvoda i usluga će na drugoj strani biti voljni da prihvate novac bez problema sve dok budu sigurni da ga brzo i lako mogu zamijeniti za novac koji njima odgovara i po kursu koji im je poznat.

Za drugu i treću funkciju ne bi trebalo očekivati postojanje konsenzusa po pitanju preferencija i očekivanja korisnika, kakav postoji u slučaju prve funkcije novca. Odluka o izboru valute na bazi treće funkcije novca će zavisiti prije svega od toga koja je pozicija pojedinca u ugovornom odnosu. Ukoliko su ugovornim odnosom definisane dužničko - povjerilačke obaveze dvije strane, za očekivati je da će preferencije dužnika biti suprotne od preferencija povjerioca, po pitanju izbora valute. Dužniku više odgovara da ugovor bude sklopljen u valuti koju karakteriše gubitak vrijednosti, kako bi realana vrijednost novca, koju bi morao da vrati, na kraju bila manja. Preferencije povjerioca će očigledno biti suprotne, tj. on će više preferirati valutu čija kupovna moć biti konstantna, ili će rasti, kako ne bi rizikovao da ostvari gubitak iz ugovornog odnosa. Iako bi povjerioci zasigurno htjeli da se naplate od dužnika u valuti koja apresira, teško da će naći dužnike spremne na zaduživanje u takvoj valuti, pa će samim tim, ako misle da plasiraju svoja sredstva, morati da se odluče za valutu u kojoj su dužnici spremni da se zaduže. Može se reći da bi bilo koja zarada u dužničko-povjerilačkim odnosima izazvana promjenama vrijednosti valute bila privremena, usled činjenice da bi kad-tad došlo do prilagođavanja kamatinh stopa koje bi neutralizovale tu promjenu. Slične preferencije sa povjeriocima dijele sigurno i zaposleni koji rade za platu čija je vrijednost fiksna. Njima svakako odgovara novac čija kupovna moć raste ili je stabilna, kako bi bili u stanju da zarađeni novac potroše i uštede u skladu sa svojim očekivanjima. S obzirom na suprostavljena očekivanja, teško je vjerovati da će interesi jedne strane prevagnuti u odnosu na interese druge strane.

Stabilna vrijednosti novca naročito dolazi do izražaja kod četvrte funkcije novca. Ljudi će se odlučiti za upotrebu stabilne valute, jer jedino sa takvom valutom mogu da prave realne kalkulacije prilikom donošenja odluka o tome gdje će da investiraju svoj novac. Kao što Rotbard objasnio, valute koje nemaju stabilnu vrijednost remete cijene koje su glavni signal sa tržišta pri donošenju odluka o investiranju.To na kraju rezultira ulaganjem novca u projekte za koje se kasnije ispostavi da su neprofitabilni. Stabilna valuta istovremeno omogućava vođenje knjiga na način da one prikazuju pravu vrijednost profita, koji je kompanija ostvarila i pravu vrijednost kapitala kojim ona raspolaže.

Na kraju je bitno imati u vidu da je nerealno očekivati od ljudi da na samom početku naprave prave izbore po pitanju valute koju će koristiti, ali je realno očekivati da će učenjem na greškama i imitiranjem najuspješnijih biti u stanju da na dugi rok dođu do optimalnog izbora.

2.6 Određivanje vrijednosti novca

Stabilna vrijednost novca bi trebala „značiti da cijene većine dobara neće nastojati da se mijenjaju pretežno u jednom pravcu, ili će se mijenjati samo malo, tokom kraćih perioda“ (Hayek F. A., 1990, str. 70). Kako bi se zaštitili od posledica neplaniranog kretanja cijena u jednom pravcu, ljudi mogu da probaju da u svoje kalkulacije, prilikom donošenja odluka, uključe očekivanja po pitanju budućih cijena, tj. koliko će i u kom pravcu one odstupati od trenutnih.

Na grafiku je prikazan primjer distribucije procentualnih promjena cijena, kada je nivo opštih cijena na tržištu stabilan. Kao što se vidi, najveći broj cijena je nepromijenjen, dok je procentualni rast određene grupe cijena praćen istim procentualnim padom druge grupe cijena. Hajek smatra da će ljudi jedino u takvoj situaciji biti u stanju da pravilno predvide kretanje budućih cijena, tj. jedino ukoliko medijana, kao središnja vrijednost koja razdvaja dati uzorak posmatranih promjena u cijenama, bude jednaka nuli, ili preciznije ukoliko najveći broj cijena ostane nepromijenjen. On naravno ne isključuje činjenicu da pojedine cijene ne mogu ostati iste, već će oscilirati u jednom ili drugom pravcu, što je neizbježno sa svim cijenama na slobodnom tržištu. Ipak bi efekti pojedinačinih oscilacija u cijenama, barem u dugom roku, trebali međusobno da se anuliraju, tako da bi nivo opštih cijena na tržištu ostato stabilan.

Za pojedinca je međutim jako teško da predvidi buduća kretanja pojedinačnih cijena, a kamoli grupe cijena, usled činjenice da su sve one „signali događaja, od kojih se za većinu ne može znati“ (Hayek F. A., 1990, str. 71). Samim tim je teško očekivati od njega da može da izračuna medijanu budućih promjena u cijenama i da na bazi nje napravi potrebne kalkulacije za donošenje poslovnih odluka. Ljudima je zbog toga potreban novac koji će, što je bliže moguće, pratiti kreatanja cijena, kako bi im omogućio da izbjegnu rizik suočavanja sa problemom do kojeg dolazi kada većina cijena počne da se dominantno kreće u jednom pravcu. Ponuda takvog novca bi trebala da bude regulisana na način da cijenu određene grupe proizvoda održava konstantnom. Tada bi javnost mogla očekivati da će većina cijena u prosjeku ostati nepromijenjena, tj. da će vjerovatnoća da će doći do inflacije ili deflacije biti jako mala.

Sada kada je jasno šta se zapravo podrazumijeva pod stabilnom vrijednošću novca, postavlja se pitanje - koja su to dobra koja bi emisiona banka trebala da uvrsti u svoju referentnu korpu? Hajek smatra da bi banka mogla uspješnije obavljati svoj posao ukoliko bi vrijednost svoje valute vezala za cijene sirovina, poljoprivrednih proizvoda i određenih poluproizvoda. Iako vjerovatno najveći broj ljudi ima interes da cijene maloprodajnih proizvoda i troškova života ostanu stabilne, vezivanje valute za njihovu cijenu predstavlja problem usled činjenice da se troškovi života i maloprodajne cijene razlikuju od države do države i da se mijenjaju po različitim stopama. Sa druge strane, u interesu je emisionih banaka i ljudi koji koriste njihov novac da on bude prihvaćen na što više teritorija, a ne samo u jednoj državi. Sirovine, poljoprivredni proizvodi i poluproizvodi su dobra kojima se masovno trguje na gotovo svim teritorijama, i to najčešće na organizovanim tržištima, tako da su njihove cijene javne i poznate u svakom trenutku. Istovremeno će do promjena u maloprodajnim cijenama i troškovima života najčešće doći ako prije toga dođe do promjene u cijenama sirovina, koje se koriste za njihovu proizvodnju. Banka će samim tim biti u mogućnosti da bolje reaguje i preduhitri buduće promjene u maloprodajnim cijenama, ako prije toga uspije da uskladi ponudu novca na način koji će opšti nivo cijena sirovina održati konstantnim, smatra Hajek. Stabilizovanjem cijena sirovina stabilizovaće se i cijene maloprodajnih proizvoda, tako da pojedinci ne bi trebali da osjete da kupovna moć novca koji koriste opada. Za očekivati je da će novac biti prihvaćen na određenoj teritoriji sve dok je vezan za korpu proizvoda, koja je ljudima, koji žive na toj teritoriji, najprihvatljivija.

2.7 Riješavanje problema inflacije

Dva najveća problema koja proizvodi postojeći monetarni sistem su:

1. inflacija i kreiranje biznis ciklusa
2. podložnost postojećeg sistema političkim zloupotrebama

Da li je Hajekov sistemu stanju da nađe rješenjeza pomenute probleme i kako?

Biznis ciklusi su, kao što je ranije rečeno, posledica upumpavanja jeftinog novca u sistem. Problem jeftinog novca je taj što kreira sredstva za investiranje koja nisu nastala iz štednje, već „iz vazduha“, jednostavnim pokretanjem štamparske prese. Jeftin novac remeti cijene i kamatne stope, kreirajući kod investitora pogrešnu sliku po pitanju profitabilnosti i riskantnosti investicionih projekata koje preuzimaju.

Jeftin novac, u početku biznis ciklusa, kreira inflaciju koja je uglavnom niska i usled činjenice da je prati rast ekonomske aktivnosti, određeni ekonomisti su vremenom došli do teorije da je „blaga inflacija“ poželjna, čak i neophodna za rast, što nije slučaj. Olako se zaboravlja da je rast ekonomske aktivnsti izazvan inflacijom posledica efekta iznenađenja, koji ona proizvodi, tj. činjenice da je niko ne očekuje. Dakle, sve dok je neočekivana, inflacija će biti u mogućnosti da stimuliše rast ekonomske aktivnosti. Javnost će ipak kad tad shvatiti da je inflacija prisutna na tržištu i počeće da je uključuje u svoje kalkulacije prilikom donošenja poslovnih odluka. Sada se efekat iznenađenja gubi, a dodatni rast se može proizvesti jedino ukoliko novac nastavi da se upumpava po stopi koja je veća od dosadašnje, što će dovesti do veće stope inflacije. Ova strategija se međutim ne može vječno primjenjivati, usled činjenice da će kad tad doći do rizika hiperinflacije. Kada centralna banka bude primorana da prestane sa upumpavanjem novca, kako bi izbjegla hiperinflaciju, tržište će doći u stanje koje će biti mnogo gore od stanja u kojem je bilo prije nego što je otpočeo biznis ciklus. Nastupiće period koji će karakterisati dugoročna i visoka stopa nezaposlenosti i u kojem će brzo postati jasno koje su to investicije koje je karakterisao privid profitabilnosti, izazvan upumpavanjem jeftinog novca.

ostojeći sistem je idealan za formiranje biznis ciklusa, usled činjenice da centralne banke nikad ne snose odgovornost za činjenicu da su ga proizvele i zato što učesnici na tržištu ne raspolažu alternativama po pitanju izbora novca koji će da koriste. Već je objašnjeno da bi i u Hajekovom sistemu emitenti sigurno došli u iskušenje da ponude jeftin novac, kako bi stekli nove klijente, ali i da takva odluka ne bi prošla nekažnjeno kao u slučaju monopola centralne banke. Ukoliko je sistem postavljen na način da poslovanje emisionih banaka zavisi od toga koliko su one uspješne u namjeri da obezbijede stabilan novac, onda je emitovanje jeftinog novca svakako loša poslovna odluka. Jeftin novac će dovesti ponudu novca do nivoa koji će biti veći od tražnje za njim, zbog čega će pasti i njegova kupovna moć, što će značiti da banka nije ispunila obavezu i obećanje dato klijentima da će održati njegovu vrijednost konstantnom. Zahvaljujući alternativama, koje postoje u Hajekovom sistemu, klijenti će brzo moći da zamijene svoj novac za neki kvalitetniji i tako izbjegnu eventualne gubitke držanja novca, koji gubi na vrijednosti. Jeftini novac zbog toga ne bi više trebalo da bude u stanju da proizvede značajniji biznis ciklus, usled činjenice da će biti zamijenjen i istisnut sa tržišta, zajedno sa bankom koja ga je emitovala.

Što se tiče problema neusklađenosti između raspoloživih fondova za investiranje i stvarne štednje, Hajek smatra da je on neizbježan, čak i kada je primarni cilj emitenta novca održavanje stabilnog nivoa cijena. Iako neizbježan, ovaj problem može biti zanemarljive prirode, sve dok „povećanje i smanjenje količine novca nikad ne prevaziđe iznos neophodan da održi prosječne cijene u prosjeku konstantnima“ (Hayek F. A., 1990, str. 87).

Korisnici dobrog novca ipak ne bi trebalo da očekuju da će u potpunosti biti pošteđeni efekata jeftinog novca, uprkos činjenici da ga sami ne koriste. Oni će osjetiti posledice, naročito ukoliko dođe do rasta ili pada kupovne moći valuta, koje se masovno koriste u transakcijama. Kretanja u kupovnoj moći takvih valuta će poremetiti vrijednost referentnih korpi ostalih banaka i primorati ih na akciju. Na primejru Hajekove šeme za stabilizaciju vrijednosti valute, inflacija ili deflacija druge valute bi poremetila cijene sirovina kojima se dominantno trguje u toj valuti (cijene prikazane u četvrtoj koloni). Pri istom deviznom kursu, to bi dovelo do neminovnog rasta tih cijena, kada se izraze u valuti emisione banke (šesta kolona) i na kraju do rasta ukupne vrijednosti referentne korpe. Samim tim je preduslov za uspjeh sistema, koji predlaže Hajek, taj da „velika većina transakcija bude izvršena u stabilnim valutama“ (Hayek F. A., 1990, str. 89), tj. da posle određenog vremena, dobar novac zamijeni ili u potpunosti istisne loš i da javnost nauči da „brzo odbacuje primamljive ponude za jeftinim novcem“ (Hayek F. A., 1990, str. 89).

Pored centralne banke, veliku ulogu u destabilizaciji monetarnog sistema igaju i komercijalne banke, uprkos činjenici da nisu u stanju da štampaju novac. Komercijalne banke su u stanju da destabilizuju monetarni sistem, prije svega agresivnim kreditiranjem i nesavjesnim poslovanjem, koje je u mnogo slučajeva posledica činjenice da iza sebe imaju centralnu banku, koja je u kritičnim trenucima uvijek spremna da ih snabdije dodatnim kešom, održavajući ih vještački u životu. Ovakva politika centralne banke je na kraju rezultirala stvaranjem sistema u kojem je „odgovornost za ukupnu količinu novca podijeljena na fatalan način, tako da niko nije bio u poziciji da je kontroliše efikasno“ (Hayek F. A., 1990, str. 91).

Denacionalizacije novca predstavlja priliku za rješavanje prethodnog problema, jer će
„formirati uslove u kojima će odgovornost za kontrolu količine valute biti postavljena na agencijama, koje bi sopstveni interes natjerao da je kontrolišu na način da je učine najprihvatljivijom za korisnike“ (Hayek F. A., 1990, str. 92). Ranije je rečeno da je jedan od bitnih preduslova da emisione banke uspostave potpunu kontrolu nad ponudom novca, koji emituju, je između ostalog i taj da jasno stave do znanja komercijalnim bankama da neće biti spremne da ih spašavaju kada ne budu bile u stanju da izmire sopstvene obaveze, tj. da neće upumpati dodatni keš, kako to već rade centralne banke.

Prethodni problemi, naročito problem formiranja biznis ciklusa, su u najvećoj mjeri posledica činjenice da je postojeći monetarni sistem i te kako podložan političkim zloupotrebama. Iako se novac primarno koristi kako bi ubrzao i olakšao razmjenu, skladištio se za neke buduće upotrebe ili koristio za odložena plaćanja u ugovorima, postojeći sistem omogućava da novac bude iskorišten i u neke druge svrhe, prije svega političke. Centralne banke navode kao glavne ciljeve svog djelovanja nisku stopu nezaposlenosti, nisku stopu inflacije i rast ekonomske aktivnosti. Ma koliko to lijepo zvučalo, sva tri cilja na kraju nikad ne budu ostvarena, a cijena koja se plaća za pokušaj njihovog ostvarivanja je i te kako skupa. Manja nezaposlenost i rast ekonomske aktivnosti, ukoliko su izazvani promjenama u ponudi novca traju kratko, a na dugi rok uvijek rezultiraju još većom nezaposlenošću i naglim padom ekonomske aktivnosti. Uprkos tome, sama činjenica da država i centralna banka imaju takvu moć da mogu, makar privremeno, uticati na ekonomsku aktivnost i nezaposlenost, istovremeno znači da su one redovno u iskušenju da je iskoriste. Tako se centralne banke često suočavaju sa ogromnim političkim pritiskom da zloupotrijebe svoju moć, kako bi političarima prije svega omogućili da održe svoju vlast. Svojim aktivnostima one mogu da utiču na boljitak određene grupe ljudi, ali gotovo uvijek na štetu ostatka društva, uz remećenje normalnog funkcionisanja tržišta. Odavno je „politička kontorola ponude novca postala preopasna za očuvanje tržišnog reda“ (Hayek F. A., 1990, str. 97).

Istovremeno se ne treba zavaravati idejom da se i u Hajekovom sistemu emisione banke ne bi suočavale sa istim pritiscima sa kojima se danas suočavaju centralne banke. Uprkos tome, prisustvo konkurencije bi učesnicima na tržištu trebalo da ponudi dodatne alternative. Oni bi naime bili u stanju da svojim izborom sa tržišta izabace banku koja je podlegla političkom pritisku i odlučila da ne postupa u najboljem interesu svojih klijenata, i zamijene je za onu koja je istom pritisku odoljela.

Ono što je jako bitno imati na umu iz čitave priče, a na čemu je Hajek i te kako potencirao kroz veliki broj svojih radova, je to da novac nije i ne može biti „neutralan“, bez obzira na to ko i koliko ga subjekata emituje. Samim tim je i viđenje da se kroz monetarnu politiku može uticati na nezaposlenost i zarade, a da pri tom ne dođe poremećaja na nekim drugim djelovima tržišta, kao što su cijene, kamatne stope i štednja, potpuna zabluda. Mada novac ne može funkcionisati kao neutralan faktor na tržištu, on ipak može pomoći da na tržištu dođe do određene stabilnosti, naročito ukoliko bi se formirao „sistem koji brzo ispravlja neizbježne greške“ (Hayek F. A., 1990, str. 88). Takav sistem bi ostvario željeni nivo stabilnosti, kroz strategije koje bi imale za cilj da prosječan nivo cijena održe konstantnim.

2.8 Uticaj monetarne politike u novom sistemu

Bez obzira na činjenicu da svoje djelovanje pokušavaju opravdati time da rade u najboljem interesu javnosti, centralne banke sve i da hoće, ne mogu same nikako znati koji su to najbolji interesi učesnika na tržištu, a zatim pokušati da im putem promjena u ponudi novca pomognu u ostvarivanju istih. To znači da, „novac nije alat za politiku koja može ostvariti određene predvidve rezultate, uz kontrolu njegove količine...već bi trebao da bude dio samoupravnog mehanizma, po kojem su pojedinci konstantno indukovani da prilagođavaju njihove aktivnosti okolnostima o kojima imaju informacije jedino kroz sažete signale cijena“ (Hayek F. A., 1990, str. 102).

Čak i kada bi znale koji je to opšti interes javnosti, koje bi one trebale da slijede, iz dosadašnjeg iskustva je teško očekivati da bi centralne banke ili država zaista uložile neophodne napore u ostvarivanje tih interesa. Treba imati u vidu da su one u svojim politikama i te kako selektivne i da se vode strategijama da zadovolje interese one većine koja će nastaviti da im daje podršku, koja im je neophodna, kako bi opstali na vlasti. Prilikom donošenja odluka rijetko kad pokušavaju da percipiraju na dugi rok, naročito ako takvo razmišljanje podrazumijeva donošenje nekih bolnih odluka koje će uticati na njihovu popularnost. Monopol koji im pruža kontrolu nad novcem, im istovremeno pruža mogućnost da se miješaju u normalno funkcionisanje tržišta, vršeći nepravedne redistribucije bogatstva i omogućujući opstanak neefikasnih, na ogromnu štetu efikasnih učesnika na tržištu. Ukratko, „ranija nestabilnost tržišne ekonomije je posledica isključivanja najbitnijeg regulatora tržišnog mehanizma, novca, od sopstvene regulacije tržišnim procesima“ (Hayek F. A., 1990, str. 102).

Pored nezaposlenosti, banka kroz svoje djelovanje pokušava da ostvari uticaj na kamatne stope, sve ponovo u najboljem interesu građana. Kamata je cijena pozajmljivanja novca, i kao što je to slučaj sa ostalim cijenama, određivanje i kretanje kamatne stope je uslovljeno brojnim faktorima o kojima se jako malo zna. Samim tim je teško očekivati od centralne banke da je u stanju da sama definiše kamatnu stopu na najbolji mogući način i u opštem interesu građa. Kao i u slučaju cijena, „jedino konkurencija na slobodnom tržištu može da uzme u obzir sve okolnosti koje bi trebale da se uzmu za određivanje kamatne stope“ (Hayek F. A., 1990, str. 107). Ukoliko emitenti opstanu u namjeri da održe kupovnu moć novca konstantnom i ukoliko kredtiranje za potrebe investicija ne prelazi raspoložive fondove formirane iz štednje, „kamatna stopa bi tada bila određivana balansiranjem tražnje za novcem za potrošne svrhe sa ponudom potrebnom da održi nivo cijena stabilnim“ (Hayek F. A., 1990, str. 107). S obzirom da se može očekivati da će broj korisnika novca, koji emituje centralna banka, biti mali zbog njegovog kvaliteta, koji nije najbolji, centralna banka i vlada će značajno biti spriječene u namjerama da manipulišu kamatnim stopama. Ukratko, ukoliko broj korisnika njihovog novca ne bude veliki, onda ni efekti njihovih akcija ne bi trebali da budu veliki, a naročito ne tako veliki kao u situaciji kada one imaju monopol.

Još jedan od argumenta, kojim se često pokušava odbraniti postojanje centralne banke, je taj da ona obezbjeđuje neophodnu elastičnost novca u cirkulaciji. Centralne banke su često zloupotrebljavale ovaj argument, tako što su uticale na ponudu novca na način koji je uvijek rezultirao time da se opšti nivo cijena kreće u jednom pravcu, izazivajući inflaciju ili delfaciju. Samim tim je jasno da ni po ovom pitanju centralna banka nije ispunjavala svoju svrhu postojanja, jer da jeste, do inflacije i deflacije ne bi ni dolazilo. Problem elastičnosti u ponudi novca je potrebno rješavati na način koji će istovremeno omogućiti da cijene ostanu stabilne, što „se može riješiti jedino ako je emitent date valute svjestan da njegov biznis zavisi od toga da reguliše količinu njegove valute tako da vrijednost njegove jedinice ostane stabilna (u odnosu na dobra)“ (Hayek F. A., 1990, str. 106). Ukratko, „valuta treba da bude preferirana u odnosu na ostalu aktivu zato što se od njene kupovne moći očekuje da ostane konstantna“, budući da „oskudna nije likvidnost već kupovna moć“ (Hayek F. A., 1990, str. 106).

Mada bi iz dosadašnjeg iskustva to bilo teško zamisliti, zaključak je da bi u Hajekovom sistemu monetarna politika i centralna banka imale jako malo uticaja. I pri najvećoj želji da ostvare bilo koji od ciljeva monetarne politike, činjenica da sada dijele prostor sa mnogobrojnim emitentima značajno sužava centralnim bankama prostor i mogućnosti za djelovanje. Što manje ljudi bude koristilo njen novac, manji će biti efekat svih njenih aktivnosti. Sve dok građani budu potpuno slobodni da bez ikakvih ograničenja biraju koji će novac da koriste, a poslovni uspjeh emitenata novca bude zavisio od njihovog uspjeha u obezbjeđivanju stabilnog novca, postojanje monetarne politike kakva postoji danas je suvišno. Istovremeno, „emisione banke vođene polako svojom težnjom za dobiti, bi time služile javnom interesu bolje nego što je to ikad uradila bilo koja institucija ili mogla da uradi navodno ciljajući na to“ (Hayek F. A., 1990, str. 100).

2.9 Posledice novog sistema na državne finansije

Ideja da upravljanje javnim finansijama i regulacija količine novca na teritoriji neke zemlje budu u ruci istih subjekata (države) proizvodila je kroz istoriju katastrofalne posledice. Osim što je monetarna politika često znala da proizvede faze ekonomskih depresija, ona je istovremeno dovela i do masovne ekspanzije po pitanju državne potrošnje. Vlade su, kako u kriznim, tako i u stabilnim periodima, vršile pritisak na centralne banke da emituju dodatni novac, kako bi finansirale budžetske deficite, ili kako bi im kroz obaranje kamatnih stopa omogućile da se jeftino zadužuju, ponovo da bi finansirale rastuće deficite. Samim tim je za očuvanje funkcionisanja tržišne ekonomije neophodno što prije rasturiti trenutni brak koji postoji između monetarne i fiskalne politike, smatra Hajek.

Monopol nad ponudom novca je znatno olakšao posao vladama sa aspekta da moraju mnogo manje da brinu da li će od prihoda koje budu ubrali, putem poreza ili na neki drugi način, imati dovoljno novca da pokriju svoje planirane rashode. Dodatnu podršku opravdanosti budžetskog deficita su, smatra Hajek, dali Kejnz (Keynes) i razni socijalistički orjentisani ekonomisti, sa svojim dominantnim teorijama da se problemi nezaposlenosti i slabe ekonomske aktivnosti mogu riješiti kroz podsticanje državne potrošnje, usled čega su države izgubile kontrolu nad finansijama. Međutim, ideologija i ubjeđivanja ekonomista bi teško našla svoju primjenu u praksi da država istovremeno nije imala monopol nad štamparskom presom. Jeftin novac proizvodi dvostruki efekat na javne finansije vlada. S obzirom da usled inflacije dohodak građana u nominalnom iznosu raste, samim tim raste i osnovica na koju se procenat za porez zaračunava, čime vlade obezbjeđuju sebi veće prihode putem poreza. Takođe, ukoliko bi u zemlji bilo prisutno progresivno oporezivanje, što je često slučaj, nominalni rast dohotka izazvan inflacijom bi građene gurao u kategorije u kojima je poreska stopa veća od one u kojoj su bili do sad. Osim što su u obavezi da više novca daju za poreze, realna vrijednost zarade, koja bi im preostajala nakon izmirivanja poreskih obaveza, bi bila manja, usled inflacije koju je izazivao jeftini novac.

U međuvremenu se javnost navikla na deficite i prihvatila ih kao nešto normalno, što je dodatno olakšavalo vladama da premašuju planirane troškove, usled čega je i sve veći dio nacionalnog proizvoda odlazio na vladine potrebe. Posledica toga je da je „lakoća kojom ministar finansija danas može oboje, da planira višak troškova nad prihodima i prevazilazi tu istu potrošnju, stvorila novi stil finansija u poređenju sa pažljivim vođenjem domaćinsta iz prošlosti“ (Hayek F. A., 1990, str. 119). Samim tim je potrebno dovesti sistem ponovo u stanje u kojem će „vlade (i ostale javne vlasti) otkriti da ukoliko previše troše, kao i svako drugi biti u nemogućnosti da ispune svoje obaveze“ (Hayek F. A., 1990, str. 119). U suprotnom je teško očekivati da će se postojeći sistem sam od sebe zaustaviti, s obzirom da funkcionisanje birokratije nije uslovljeno njenom profitabilnošću, a barijere za njeno širenje su jako slabe.

Prethodno navedeno ne znači da vladama treba zabraniti da pozajmljuju novac ili proizvedu budžetski deficit, s obzirom da će se kad-tad desiti situacija u kojoj će one biti primorane na to. Ipak, ne treba zaboraviti da vlade jako često potežu za zaduživanjem kako bi zadovoljili materijalne interese određenih grupa, koje će im omogućiti da nastave da vladaju, i to uvijek na štetu preostalog dijela društva. Ovo se naročito odnosi na situacije kada vlade vrše pritisak na centralne banke da rastuće troškove finansiraju pumpanjem dodatnog novca u sistem, proizvodeći inflaciju. Banka koja želi obezbijediti stabilan novac ne bi se u svom poslovanju smjela voditi idejom da preko kontrole novca, koji emituje, zadovoljava kratkoročne interese određenog dijela javnosti, kako to rade političari utičući na centralnu banku. Samim tim je „nemoguće za centralnu banku podložnu ozbiljnom političkom pritisku, da reguliše količinu novca na način pogodan za glatko funkcionisanje tržišnog poretka“ (Hayek F. A., 1990, str. 117).

Jedan od čestih izgovora kojim se vlade koriste, kako bi opravdale to što su primorane da prekorače rashode koje su za datu godinu planirale budžetom, je nastanak određenih ekonomskih fluktuacija, koje one u momentu planiranja nisu mogle biti u stanju da predvide. To samim tim zahtjeva od njih da na mjesečnoj ili kvartalnoj osnovi vrše revizije svojih planova potrošnje. S obzirom da će se emisione banke u konkurenciji boriti da obezbijede novac stabilne vrijednosti, to bi istovremeno trebalo da stvori sistem koji će biti stabilniji od postojećeg, u kojem će između ostalog vlada moći mnogo lakše da planira godišnje rashode i uklopi se u njih, bez staha od značajnih iznenađenja, smatra Hajek. Jednostavno, „ne postoji razlog zbog čega bi sa stabilnim novcem ikada bilo poželjno dozvoliti vladi da potroši više nego što ima“(Hayek F. A., 1990, str. 119). Stvara se pogodan teren za racionalno planiranje prihoda i troškova, pa je samim tim političarima teže da nađu izgovore kojima bi mogli da opravdaju iznenadan rast državnih rashoda i budžetski deficit, čije je konstantno prisustvo jedna od glavnih prijetni za stabilnost ekonomije.

Glavna prijetnja postojećeg sistema leži u tome što se ogromna moć centralizuje u rukama države, naročito usled činjenice da ona jedina ima kontrolu nad novcem, što joj omogućuje da vremenom sve više učestvuje u nacionalnom dohotku koji proizvodi jedna ekonomija. Kako bi se ovaj trend spriječio, neophodno je što prije zamijeniti trenutno stanje u kojem isti subjekat paralelno kontroliše novac i javne finansije nekim drugim, u kojem su javne finansije što je više moguće odvojene od kontorle nad novcem, smatra Hajek.

2.10 Problemi prelaska na novi sistem

Mada je u dosadašnjem dijelu rada navedeno dosta argumentata koji ukazuju na to da bi se sistem sa više privatnih emitenata novca pokazao kao bolja alternativa postojećem, to svakako ne znači da će javnost tako lako prihvatiti samu ideju i odlučiti se da promijeni dosadašnje navike, koje se tiču upotrebe novca. Trebaće da prođe dosta vremena prije nego što prosječan čovjek uvidi benefite novog sistema i počne da normalno funkcioniše u njemu. Ipak sama činjenica da postoji obostrani interes, na strani emitenata, u vidu profita koji bi se mogli ostvariti, i na strani korisnika, u vidu potrebe za stabilnim novcem, će zasigurno uticati da se proces prelaska na novi sistem odradi što je moguće lakše i brže.

Kao što je već rečeno, institucije koje se bave javnim finasijama i privatne finansijske institucije, prije svega banke, će najviše biti pogođene prelaskom na novi sistem. Prelazak na novi sistem bi za finansijske institucije stvorio priliku da se upuste u novi i nepoznat biznis - emitovanje sopstvenog novca. One koje to ne bi htjele, mogle bi da nastave sa svojim standardnim aktivnostima, primanja depozita i davanja kredita u valuti emisionih banaka i centralne banke. Komercijalne banke će takođe morati da počnu da posluju savjesnije, s obzirom da iza njih ne bi trebalo da stoji centralna banka, kao „zajmodavac poslednje nade“.

Prije riješavanja problema konsolidovanja javnih finansija, država će se suočiti sa vjerovatnim problemom da će ljudi masovno početi da odbacuju njen novac i mijenaju ga za stabilniji novac drugog emitenta, usled čega će on naglo gubiti na vrijednosti. S obzirom da će njen novac vremenom početi da gubi kupovnu moć i bude sve manje u upotrebi, za nju će biti sve teže da se zadužuje u sopstvenom novcu i da ga štampa za pokrivanje svojih rashoda. Biće zasigurno primorana da se zadužuje na otvorenim tržištima, koje ona teško može da izmanipuliše. Naravno, nije nužno da će pri prelasku na novi sistem, upotreba novca centralne banke biti svedena na minimum. On se zasigurno može naći u većoj upotrebi, ali će centralna banka prije toga morati da pokaže spremnost da upravlja njegovom količinom, na način koji će omogućiti da njegova kupovna moć bude stabilna, što će zahtijevati od nje da se i te kako disciplinuje i napusti mnogobrojne dosadašnje prakse, koje je koristila u svakodnevnom funkcionisanju.

Kako bi prelazak na novi sistem bio uspješan, potrebno je da se emisionim bankama odmah daju dozvole za emitovanje novca i ostala neophodna prava, da bi se i prelazak na novi sistem desio što prije, smatra Hajek. Ideja da se prelazak na novi sistem odradi postepeno bi značila i propast ideje u samom startu, jer će „ljudi naučiti da vjeruju novom novcu jedino ako oni budu uvjereni da je u potpunosti oslobođen od ikakve vladine kontrole“ (Hayek F. A., 1990, str. 122). Da bi Hajekova ideja bila održiva i mogla da opstane, na strani ponude uvijek mora biti prisutna konkurencija, dok na strani tražnje potrošači moraju uvijek biti u stanju da sami i bez ikakvih ograničenja biraju koju će valutu da koriste. Konkurencija, na jednoj, i sloboda izobra, na drugoj strani, bi zajedno trebale da disciplinuju emitente u namjeri da obezbijede novac stabilne vrijednosti.

Čak i ako prelazak na novi sistem uspije da se ostvari na način da novi sistem opstane i profunkcioniše, prijetnja države i njenog miješanja će uvijek biti prisutna. Međutim, činjenica da će emitenti u slučaju nepostojanja barijera moći da posluju u više država i da će na teritoriji jedne zemlje poslovati više emisionih banaka, koje mogu da imaju svoja sjedišta u nekim drugim državama, značajno sužava prostor do kojeg bi vlade zemalja mogle da utiču na emitenta nekog novca, kako bi zadovoljile sopstvene interese. Prijetnja za opstanak sistema na teritoriji određene zemlje leži najviše u dolasku na vlast birokratski orjentisane vlade, koja bi mogla iskoristiti vlast za donošenje zakona kojim bi vratila državu na stari monetarni sistem, u kojem je ona imala monopol na emitovanje novca, smatra Hajek.

Denacionalizacija novca bi mogla da predstavlja potencijalno rješenje za problem inflacije i probleme koji idu uz nju, s obzirom da podrazumijeva stvaranje novog monetarnog okruženja, koje bi trebalo da značajno limitira moć i uticaj svih činilaca današnjeg sistema, koji su zaslužni za česti haos, koji novac proizvodi vjekovima. Korisnici novca će zasigurno imati glavnu ulogu u disciplinovanju emitenata da ne prebjegavaju inflantornim strategijama za sticanje sopstvene koristi. Prvi put bi se za njih stvorila mogućnost da sami odluče koji novac će da koriste, umjesto da koriste onaj koji im je nametnut. I ukoliko je cilj većine korisnika, ili barem onih koji ga koriste za svakodnevne transakcije i štednju, da imaju novac čija će kupovna moć tokom dužeg perioda biti stabilna, za očekivati je da se na strani ponude nađu emitenti koji će nastojati da ispune takva očekivanja. Činjenica da na drugoj strani neće biti jedan, već više emitenata, ukazuje na to da bi drugi činilac od koga se može očekivati da suzbije inflaciju i disciplinuje emitente mogla biti konkurencija, koja će postojati među njima. Sa denacionalizacijom, emitovanje novca prestaje da bude isključivo državna aktivnost, koju državni monetarni autoriteti obavljaju bez veće odgovornosti, ne snoseći posledice svojih odluka, pa čak ni kad one izazivaju katastrofalne posledice po ostatak društva. Emitovanje novca, naprotiv, poprima karakter bizinisa, makar od strane privatnih emitenata, koji se u međusobnoj konkurenciji bore da dođu do što većeg broja korisnika i tako ostvare uspješnije poslovanje. Pri tom, da bi njihov novac došao u ruke što većeg broja ljudi, on mora svojim karakteristikama ispuniti njihova očekivanja, kako u suprotnom ne bi olako bio zamijenjen drugim, koji je u stanju to da uradi. Treći bitan faktor u riješavanju problema inflacije je slabljenje državnog uticaja, koje prije svega proizilazi iz činjenice da država više ne bi bila u stanju da nameće svojim građanima novac koji će morati da koriste. Državni novac bi vjerovatno mogao da bude dominantan u upotrebi i posle ukidanja monopola na emisiju novca, ukoliklo bi države i njihove centralne banke napravile radikalan zaokret u monetarnim politikama, raskrstivši sa inflantornim strategijama, koje su prethodno koristile. Ukoliko ne bi bile spremne to da učine za očekivati je da bi ljudi vremenom počeli da odbacuju državni novac i mijenjaju ga za drugi.Od novca koji nema široku upotrebu teško je očekivati da je u stanju da proizvede veće probleme, bez obzira na sklonost inflaciji, a i ukoliko ih proizvede, oni će najviše pogoditi one koji ga koriste, koji će snositi odgovornost za loš izbor. Iz prethodno navedenog se može zaključiti da vidim denacionalizaciju novca kao moguće rješenje za inflaciju i biznis cukluse. Iako sama ideja posijeduje argumente za primjenu, primjena u praksi zasigurno ne bi išla nimalo lako, i veliko je pitanje koliko bi vremena trebalo da prođe da sveprednosti denacionalizacije novca postanu evidentne. Prvi problem se ogleda u tome da bi u samom polazu najveći broj ljudi bio skeptičan na pomisao da zamijeni državni novac sa privatnim. Ljudi bi se prvi put našli, ne samo u situaciji da mogu da biraju koji novac će da koriste, već bi se i po prvi put našli u prilici da koriste privatni novac, što je malo ko, gledajući kroz istoriju, imao priliku da iskusi. S obzirom na manjak nekog prethodnog iskustva, ne očekujem da se oni brzo odluče na takav prelaz. Smatram da dugoročan opstanak ideje najviše zavisi od toga da li će prioritetna karakteristika koju ljudi traže od novca biti stabilnost njegove kupovne moći. To traži od njih da ne nasjedaju na pokušaje raznih emitenata, koji do većeg broja korisnika žele doći emitovanjem jeftinog novca ili nekim drugim strategijama, koje na kraju proizvode inflaciju, već da ih brzo sankcionišu. To je opet teško izvodljivo, jer se kroz istoriju često pokazalo da ljudi definitivno nisu baš najracionalniji kada se radi o novcu, a da jako mali broj njih shvata opasnost inflacije, šta više, najčešće je uoče tek kada dođe do hiperinflacije, što je jako kasno. Na kraju će uvijek biti prisutna prijetnja od potencijalnog autoritarnog režima, koji jednom odlukom može da poništi denacionalizaciju i čitav njen progres ponovnim vraćanjem na državni monopol.

3. KRITIKE DENACIONALIZACIJE NOVCA I ALTERNATIVNA RJEŠENjA

Moj cilj u pretposlednjem dijelu rada je prezentovanje argumenata, koje su razni ekonomisti iznosili napadajući Hajekovu ideju denacionalizacije, smatrajući da ona ne predstavlja rješenje za monetarne probleme onako kako Hajek sam to vidi. Najviše pažnje je posvećeno kritikama koje je američki ekonomista Milton Fridman iznio na račun Hajekove ideje, budući da su njih dvojica i najviše suprostavljali stavove, naročito po pitanju monetarne ekonomije. Pored Fridmanovih argumenata, dio pažnje je posvećen Grišemovom zakonu, na koji se pozivaju mnogi ekonomisiti, koji se protive ukidanju monopola, smatrajući da on dokazuje neodrživost konkurencije među valutama.Preispitani su i argumenti kojima se tvrdi da je novac prirodni monopol i javno dobro, zbog čega se smatra da ga jedino država može efikasno obezbjeđivati. Jedno poglavlje posevećeno je zlatnom standardu, kao monetarnom sistemu, koji je za vrijeme svog postojanja bio u stanju da ponudi mehanizam koji je gotovo sve današnje monetarne probleme držao pod kontrolom i sa puno uspjeha ostvarivao iste ciljeve koje Hajek želi da ostvari sa denacionalizacijom, a to su niska inflacija i stabilna kupovna moć valuta. Na kraju rada je napravljen osvrt na kriptovalute, kao novu ideju koja se rodila poslednjih nekoliko godina, koja i ako je tek u začetku, u budućnosti bi mogla da predstavlja primjenu Hajekove ideje u praksi i priliku da se mnogo novog nauči o konkurenciji među valutama.

3.1 Fridman i kvantativna teorija novca

Ideja denacionalizacije novca je, kao jednog od najvećih kritičara, imala Miltona Fridmana, mada je i sam Hajek bio oštar kritičar Fridmanove kvantativne teorije novca. Iako obojica ekonomista pripadaju školama koje se najviše od svih zalažu za slobodno tržište, monetarna ekonomija i novac su oblasti u kojima kod obojice ekonomista i kod obije škole postoje i te kako suprostavljena mišljenja. Hajek je smatrao da se Fridmanova kvantativna teorija novca ne može koristiti za analizu ideje denacionalizacije novca, usled činjenice da u startu polazi od pretpostavke da se na jednoj teritoriji u opticaju nalazi samo jedan novac, ne više njih. On je takođe kritikovao datu teoriju govoreći da pri analizi efekata koji prositiču iz promjene u ponudi novca, previše pažnje posvećuje efektima koje inflacija i deflacija proizvode na dužničko - povjerilačke odnose, zapostavljajući istovremeno mnogo bitnije i gore efekte, koji se tiču promjene strukture relativnih cijena, koje dovode do promašenih ulaganja. On se takođe nije slagao sa Fridmanovim predlogom da se definiše zakonska stopa preko koje ponuda novca ne bi smjela rasti, da bi se postigli visoka zaposlenost i stabilnost cijena. Hajek je smatrao da novac mora posjedovati određenu elastičnost u ponudi, kako bi se postigla ta dva cilja, koju u slučaju Fridmanovog predloga gubi. Količina novca treba da bude regulisana na način da ljudi mogu u svakom trenutku da ostvare željeni nivo likvidnosti, a da se pri tom troškovi ostvarivanja likvidnosti ne povećavaju niti smanjuju. Tržište je pri tome jedino koje je u stanju da odredi koja je to optimalna količina novca u opticaju, ne i neki monetarni autoritet, smatra Hajek.

Milton Fridman je u svojoj knjizi „Program za monetarnu stabilnost (Program for Monetary Stability)“ dao izričito negativan odgovor na pitanje da li bi regulisanje monetarne ekonomije i bankarstva trebalo da bude ostavljeno tržištu, na način da na njih budu primijenjena jedino opšta pravila, koja su primijenjena i na druge ekonomske aktivnosti. On navodi četiri razloga zbog kojih smatra da monetarni aranžamani gotovo nikad u istoriji nisu bili u potpunosti prepuštani na upravljanje tržištu:

1. Visoki troškovi resursa u slučaju da se radi o robnom novcu (robni novac (comodity currency) je novac novac sačinjen od dragocijenih metala poput zlata, srebra, kopra itd; ukratko, radi se o zlatnim i srebrnim novčićima koji su bili u upotrebi prije nastanka paprinog novca, ali i papirnim novčanicama koje su bile otkupljive u zlatnom i srebrnom novcu) i njegova tendencija da postane djelimično povjerilački; u slučaju potpuno povjerilačkog novca, visoki troškovi resursa će i dalje biti prisutni i služiće korisnicima kao zaštita (hedž) protiv inflacije povjerilačkog novca.
2. Naročite poteškoće koje bi mogle proizići prilikom sprovođenja ugovora, u kojima postoji određeno obećanje o isplati, a koji se koriste kao medijum razmjene.
3. Monopolistički karakter čisto povjerilačkog novca (povjerilački novac (fiduciary currency) predstavlja novac za koji ne postoje rezerve u vidu metalnog novca, tj. ne postoji obaveza emitenta da ga otkupi metalnom novcu. Radi se obliku novca koje dominantan u svijetu u ovom trenutku, poznatom takođe kao novac naredbe (fiat money), novac stvoren dekretom.), koji zahtijeva postavljanje određenih eksternih limita na njegov iznos; Fridman smatra da bi konkurencija na polju čisto povjerilačkog novca, posle određenog vremena, dovela do srozavanja njegove vrjednosti (kupovne moći), ukoliko bi emitentima bilo dozvoljeno da štampaju iste ili još veće denominacije, bez većih dodatnih troškova.
4. „Prožimajući karakter novca“, koji se ogleda u činjenici da emitovanje novca ne proizvodi jedino efekte na osobe koje ga direktno koriste, već i na ostale koji nisu u direktnoj vezi sa njim.

Fridman smatra da je tržištu potreban prije svega „stabilan monetarni okvir“ kako bi moglo efikasno da funkcioniše, ali ono istovremeno nije u stanju da ga samo od sebe proizvede, usled čega to postaje jedna od glavnih obaveza države.

Gotovo dvije decenije kasnije, Fridman je sa svojom koleginicom Anom Švarc napisao rad u kojem je stavio na test svoje ranije iznešene argumente i još jednom pokušao da pruži odgovor na pitanje da li bi tržište trebalo samo da odredi šta će se koristit kao novac, koje denominacije će se vezati za njega i ko će ga obezbjeđivati. Mada ne spori prisustvo nestabilnosti u postojećim monetarnim sistemima i činjenicu da su intervencije centralnih banaka i vlada kroz istoriju uglavnom pravile više štete nego koristi, on je u radu i dalje ostao pri istom stavu. Fridman naime smatra da, kada se iznose ideje o alternativinim monetarnim sistemima i ulozi države u njima, nije dovoljno iznijeti jedino argumente koji će pokazati samo njegovu ekonomsku opravdanost. Pored toga je bitno zapitati se da li je postojanje nekog drugog monetarnog sistema „konzistentno sa političkim ustavom“, i „da li bi generisalo političke snage koje bi dovele do značajnih promjena u uređenju?“(Friedman & Schwarz, 1987, str. 293).

Istorijski gledano, novac jeste nastajao spontano tržišnim procesima, ali bi na kraju uvijek država umiješala prste, pokušavajući da kontroliše prije svega njegovu emisiju. Kao što je objašnjeno u prvom dijelu rada, kontrola nad ponudom novca je pružila mogućnosti da se manipuliše sa novcem i njegovom vrijednošću, istovremeno obezbjeđujući značajan izvor prihoda za državu. Uprokos zloupotrebama i šteti koja je nanošena pojedinicima, država je vremenom uvodila sve više elementata naredbe u monetarni sistem, tj. činila da novac sve više zavisi od njene diskrecione moći. Fridman ipak smatra da su „ogromni prihodi, koje je vlada bila u stanju da izvuče uvođnjem elemenata naredbe u spoljašnji novac, mjera cijene koju su ekonomski agenti voljni da, kako bi sačuvali jedinicu mjere i medijum razmjene na koji su bili naviknuti“ (spoljašnji novac (outside money) je novac koji sam po sebi ne predstavlja obavezu za nikoga u okviru određene ekonomije. Primjer spoljašnjeg novca su zlatni i srebrni novčići i današnji papirni novac koji emituje država, s obzirom da nema obavezu da ga otkupi za neki drugi. Pored spoljašnjeg, postoji i unutrašnji novac (inside money) najčešće emitovan od strane banaka i drugih finansijskih institucija i istovremeno predstavlja obavezu onoga ko ga emituje. Primjeri unutrašnjeg novca su depoziti u bankama, čekovi itd.) (Friedman & Schwarz, 1987, str. 296). Potrebno je da prije svega dođe do značajnog gubitka kupovne moći, kako bi jedan novac bio zamijenjen drugim, smatra Fridman.

Još jedan razlog zbog kojeg Fridman smatra da ja mala vjerovatnoća da Hajekov sistem zaživi je i taj da su istorijski gledano privatni emitenti novca dobijali povjerenje od svojih klijenata jedino ukoliko bi dali obećanje da će novac u svakom trenutku moći konvertovati u neki drugi dominantniji, najčešće metalni novac. U istoriji je postojalo nekoliko privatnih emitenata, naročito u periodima slobodnog bankarstva u Škotskoj i SAD - u, čiji je novac bio otkupljiv za metalni novac, ali se tu uglavnom radilo o unutrašnjem novcu, tj. novcu koji istovremeno predstavlja obavezu emitenta u vidu aktive (zlata ili srebra), koja podržava isti novac. Primjeri privatnog emitenata spoljašnjeg novca, kakav je danas državni papirni novac, gdje država kao njegov emitent nema nikakvu obavezu koja bi proistekla iz njegove upotrebe, ne postoje.

Fridman smatra da za očuvanje konstantne kupovne moći novca nisu neophodna toliko revolucionarna rješenja, kao što je promjena monetarnog sistema, već da se isto može postići i nekim manje radikalnim rješenjima, koja se već mogu naći na finansijkim tržištima. On navodi nekoliko primjera iz SAD - a, poput mogućnosti da se na tržištu fjučersa napravi ugovor vezan za indeks potrošačkih cijena. Banke i bilo koji drugi biznis bi kupovinom fjučers ugovora, vezanih za indeks potrošačkih cijena na robnoj berzi, bio u prilici da se zaštititi od neizvjesnosti koju sa sobom nosi inflacija. Potencijalni investitor može da se odluči za investiciju (npr. kupovinu obeveznica) koje nose prinos od npr. 9%, ali je usled inflacije realni prinos na investiciju neizvjestan. Isti investitior na robnoj berzi za iznos investicije može da kupi ugovore koji ga štite od inflacije od 6% i omogućuju mu da ostvari 3% realan povrat na investiciju. Ukoliko inflacija bude veća od 9%, npr. 10%, on će na inicijalnu investiciju ostvariti gubitak od - 1%, ali će na robnoj berzi, zahvaljujući kupljenim fjučersima, ostvariti kapitalni dobitak od suprotne strane u transakciji, usled činjenice da se uspješno zaštitio od inflacije i tako pokriti prethodni gubitak od - 1% i ostvariti povrat od približno 3%. Ukoliko inflacija bude manja od 6%, recimo 2%, on će na robnoj berzi ostvariti kapitalni gubitak, ali će istovremeno realan prinos na početnu investiciju biti mnogo veći (7%) i pomoći će mu da pokrije gubitak iz fjučers ugovora i ponovo ostvari realnu dobit od oko 3%. Pored odlaska na tržište fjučersa, banka takođe može da da ponudi klijentima depozite koji će biti zaštićeni od inflacije, dok će se ona na drugoj strani osigurati od inflacije davnjem kredita u kojima su anuiteti i kamatne stope podešeni za inflaciju.

Međutim, da bi bilo koji od ovih instrumenata zaživio i našao masovnu upotrebu, potrebno je da dođe do visoke inflacije, smatra Fridman. Radi se o instrumentima koji bi najviše mogli biti korišteni u transakcijama gdje su iznosi značajni i gdje se plaćanja očekuju u nekom budućem periodu. Što se tiče problema hiperinflacije i visoke inflacije, treba imati u vidu da se ona poslednjih decenija dešavala uglavnom u zamljama koje su politički nestabilne ili u razvoju, ali ne i čitavom svijetu.

Ukratko, argumente za svoje stavove Fridman pronalazi najviše u istoriji. On smatra „da bi tržište proizvelo ishod koji je više zadovoljavajući od onog što je zapravo postignuto kroz vladinu umiješanost“, ipak „vjerujući da će iste sile koje su spriječile taj ishod u prošlosti nastaviti da ga sprečavaju u budućnosti“ (Friedman & Schwarz, 1987, str. 311). Mada ne postoji nijedan ekonomski razlog da se emisija novca ne prepusti tržištu i da se uklone sve barijere za privatne emitente, on smatra bi oni bili u stanju da postanu konkurencija državi jedino ukoliko bi ponudili robni novac ili novac koji se konvertuje u neki robni novac, s obzirom da jedino takav oblik privatnog novca istorija i prepoznaje. Uspješan primjer privatnog, potpuno povjerilačkog novca u istoriji ne postoji. Monetarni sistemi koji su se formirali kroz istoriju, pri raznim političkim i ekonomskim okolnostima, su na kraju uvijek rezultirali time da je novac koji se koristio u njima bio sertifikovan od strane države. On istovremeno smatra da Hajekovi argumenti ideja imaju mnogo više smisla ako se primjene na unutrašnji novac, umjesto na spoljašnji. Istovremeno je veća dostupnost informacija uticala na „veću osjetljivost i sofisticiranost finansijskih tržišta i javnost“ (Friedman & Schwarz, 1987, str. 308), usled čega inflacija nije više tako značajno i moćno političko sredstvo za manipulaciju i prihode države. Čak i da Hajekov sistem zaživi, Fridman smatra da će za to biti potrebne godine i godine, s obzirom da je postojeći monetarni sistem i sistemi prije njega, gradili svoje povjerenje generacijama, pa će i generacije biti potrebne da ga promijene.

3.2 Grišemov zakon

Jedan od argumenata kojim se pokušava odbraniti monopol državnog novca je i Grišemov zakon i ideja da će „loš novac uvijek sa tržišta istisnuti dobar novac“. Određeni ekonomisti, tumačeći Grišemov zakon, smatraju da će u situaciji kada na tržištu postoji više različitih vrsta novca, posle određenog vremena dominaciju preuzeti novac koji je po kvalitetu najgori od svih. Nedostatak prethodnog argumenta leži zapravo u pogrešnoj interpretaciji zakona. Grišemov zakon naime kaže da „će novac kome država vještački podigne cijenu istisnuti iz opticaja novac kome je vještački oborena cijena“ (Rothbard M. , 1999, str. 31). Postoji i nekoliko primjera koji potvrđuju tu činjenicu.

Prvi primjer polazi od pretpostavke da se na početku na tržištu nalaze u opticaju jedino zlatnici, od recimo jedne unce, ali da vremenom neki od njih, usled nošenja i habanja gube na svojoj težini, pa više ne teže jednu, već 0.9 unci, što istovremeno znači da tada imaju 90% vrijednosti važećih novčića od jedne unce. S obzirom da su izgubili 10% svoje vrijednosti, ljudima se više ne isplati da ih posjeduju i gledaju da ih se što prije riješe, kako bi došli do novčića koji imaju težinu od jedne unce. U ovakvoj situaciji dobar novac sa tržišta istiskuje loš, tj. pohabani. Grišemov zakon počinje da djeluje u trenutku kada država određenim dekretom naredi da svi novčići, bez obzira na to da li teže 1 ili 0.9 unci, vrijede jednako i imaju istu kupovnu moć. Država dakle fiksira odnos pohabanih i nepohabanih novčića, vještački podižući vrijednost pohabanog novca. S obzirom da pohabani novac, sa 10% manje težine u uncama, ima istu kupovnu moć kao i novac koji nije pohaban, pojedincima će se u transakcijama više isplatiti da ga koriste, dok će novac koji nije izgubio na svojoj težini i kvalitetu zadržati za sebe. Tržište će usled toga biti preplavljeno lošim novčićima, dok će dobar novac uglavnom ostati van cirkulacije. On može biti iskorišten za potrebe štednje ili još pametnije pretopljen, kako bi se od njega napravili novi novčići, koji nose istu denominaciju ali imaju manju težinu. Upravo je ovo drugo strategija kojom su se vladari koristili, na način što su posle svakog pretapanja starog novca, u opticaj puštali nove emisije novčića koji su svaki sledeći put imali manju težinu, a istu denominaciju. Sa istom količinom metala su mogli da stvore više novca u nominalnom smislu, a višak koji bi napravili, koristili bi za finansiranje svojih potreba, proizvodeći istovremeno inflaciju na svojoj teritoriji.

Drugi primjer djelovanja Grišemovog zakona je vezan za period bimetalizma. Kao što je objašnjeno u drugom dijelu rada, bimetalizam je nastao nakon perioda paralelnih standarda, odlukom države da fiksira odnos zlata i srebra. Iako se država odlučuje da ga fiskira, taj odnos će kad-tad zastarjeti zbog promjena u ponudi i tražnji kod oba metala. Ponovo dolazi do situacije u kojoj je jedan metal vještački precijenjen, a drugi podcijenjen, što je često rezultiralo situacijama da podcijenjeni metal ogromnom brzinom presuši sa tržišta. Da bi riješila dati problem, umjesto da zaustavi fiksiranje odnosa dva metača, država je odlučila da nametne zlato kao jedini novac.

Skoriji primjer Grišemovog zakona je i ukidanje slobodno fluktuirajućih deviznih kurseva i pokušaj države da arbitrarno utvrdi kurs svoje valute u odnosu na ostale i fiksira ga. Države potežu za ovom odlukom usled činjenice da će u sistemu fluktuirajućih kurseva, ukoliko je njihova inflacija veća od inflacije drugih zemlja, devizni kurs njene valute početi da opada, u odnosu na devizne kurseve ostalih valuta. Značajan pad deviznog kursa valute može i te kako da uznemiri građane države koji ga koriste, pa se država odlučuje ga da arbitrarno fiksira kako bi spriječila eventualnu paniku. Ali kao i na primjeru bimetalizma, i pored fiksiranja odnosa, kurs valuta na slobodnom tržištu i dalje oscilira, usled čega ponovo dolazi do situacije u kojoj će jedna valuta biti vještački precijenjena, a druga vještački potcijenjena. Države su najčešće odlučuju da arbitrarno precijene svoju valutu, zbog čega dolazi do nestašice podcijenjene valute.

Tačno je dakle da će loš novac sa tržišta istisnuti dobar novac, ali jedino ukoliko država umiješa prste i zakonski pokuša da fiksira odnos između njih. Sa druge strane, ukoliko regulisanje odnosa između različitih vrsta novca bude prepušteno tržištu i uslovljeno njihovim promjenama u ponudi i tražnji, dobar novac će vremenom, voljom učesnika, na tržištu istisnuti iz opticaja loš novac.

3.3 Novac kao javno dobro i prirodni monopol

Protivnici ukidanja državnog monopola nad štampanjem novca se često služe argumentom da je novac „javno dobro“. Oni smatraju da se radi o dobru kod kojeg proizvođač ne bi bio u stanju da „proda spoljašnje benefite koje bi proizveo“, usled čega bi ono bilo proizvedeno u manjim količinama, „ili ne bi bilo proizvedeno uopšte, ako bi bilo ostavljeno profitno orjentisanom tržištu“ (White, 1983, str. 291). Država treba da se upusti u njegovu proizvodnju, kako društvo ne bi oskudijevalo sa njim. Svako javno dobro ima dvije glavne karakteristike: „nerivalstvo“ i „neisključivost“ u potrošnji. Nerivalstvo u potrošnji znači da upotreba javnog dobra od strane jednog pojedinca ne utiče na to da ostali pojedinci imaju manje istog dobra na raspolaganju za potrošnju. Neisključivost u potrošnji znači da je prilikom upotrebe javnog dobra nemoguće istovremeno isključiti ili spriječiti ostale pojedince da ga troše i koriste. Da li se prethodno navedene karakteristike javnog dobra mogu pripisati i novcu?

Svakako da ne. Novac koji se nalazi u posjedu jedne osobe, nije istovremeno na raspolaganju ostalim pojedincima, što ukazuje na to da ne postoji nerivalstvo upotrošnji. U benefitima koji proizlaze iz upotrebe novca mogu da uživaju samo oni koji ga posjeduju i koriste, nikako svi ostali, što znači da novac ne zadovoljava ni kriterijum neisključivosti u potrošnji. Sve i da je istinita tvrdnja da privatni emitent nije u stanju da proda spoljne benefite novca koji emituje, to nikako ne opravdava postojanje zakonskih barijera, koje postoje u ovom trenutku, a koje ga sprečavaju da pored države učestvuje u proizvodnji novca za javnost, smatra Vajt (White). Argument javnog dobra se najčešće pokušava iskoristiti da bi se dokazalo da „vlada može da proizvede novac sa željenim karakteristikama koje privatne frime ne mogu proizvesti“, mada za sada „nema dokaza da je to slučaj, iako ima mnogo dokaza da vladin monopol može ostati u poslu proizvodeći gori novac nego što bi ga ijedan privatni proizvođač mogao proizvesti“ (White, 1983, str. 292).

Dodatni argument, kojim se pokušava odbraniti pozicija državnog monopola, je taj da je proizvodnja povjerilačkog novca prirodni monopol i da će na tržištu uvijek postojati težnja da se jedno dobro (ili jako mali broj dobara) koristi kao novac. Samim tim, konkurencija u ovoj oblasti nije izvodljiva. Austrijski ekonomista Karl Menger (Carl Menger) razlog dominantne upotrebe jednog ili manjeg broja dobara kao novca objašnjava činjenicom da će učesnici na tržištu smatrati da je za njih najpogodnije da, kao medijum razmjene, koriste dobro koje kosristi najveći broj ostalih učesnika, budući da će na taj način sebi znatno olakšati realizaciju transakcija. Ako bi tržište samo od sebe došlo u stanje da koristi jednu vrstu novca u transakcijama, što se svojevremeno desilo, prilikom napuštanja bartera i prelaska na robni novac, kada su zlato i srebro počeli masovno da se koriste, onda problem prirodnog monopola ne postoji, smatra Vajt. On ne postoji budući da se radi o dobrovoljnoj odluci svih učesnika na tržištu, koju su oni donijeli sami, učenjem na greškama i sledeći najbolja iskustva.

Problem prirodnog monopola nastaje onda kada vlada svojim dekretima nametne povjerilački i istovremeno sa tržišta istisne robni novac, što se svojevremeno i desilo. Sve i da povjerilački novac ima odlike prirodnog monopola, njegova opravdanost je upitna usled činjenice da je on nametnut silom. Postavlja se pitanje da li bi pojedinici da su imali pravo da biraju između povjerilačkog i robnog novca, na kraju uopšte izabrali povjerilački? S obzirom da vađenje i kovanje dragocjenih metala nisu prirodan monopol, pitanje je da li bi pri slobodi izbora država i dalje bila jedina koja bi obezbjeđivala novac? Čak i da se na kraju pojedinici odluče za povjerilački novac, prije nego za robni, i da na kraju odluče da koristite samo jedan novac, ne više njih, to i dalje ne opravdava postojanje barijera koje postoje po pitanju proizvodnje novca. Takve barijere na kraju jedino sprečavaju konkurenciju u namjeri da „otkrije koji proizvodi i koliko brendova najbolje služe potrošačevim preferencijama“ (White, 1983, str. 292), s obzirom da vlada „nije u poziciji da zna šta bi tržišni procesi izabrali kao najpogodnije“ (White, 1983, str. 293).

Još jedan argument, koji se često koristi u u odbrani nacionalizacije novca, je potreba postojanja centralne banke, kao „zajmodavca zadnje nade“, koji će biti uvijek u prilici da bankama obezbijedi dodatnu likvidnost, ukoliko im je neophodna. S obzirom da centralana banka tu ulogu igra gotovo uvijek u situacijama kada mora da spašava banke koje su pred bankrotom , postavlja se pitanje da li bi isti resursi, koji su uloženi u neefikasne banke, mogli produktivnije biti iskorišteni u neke druge svrhe? Ne treba zaboraviti da se radi o dodatnom upumpavanju keša, koje prijeti da proizvede inflaciju. Solventne banke, sa druge strane, nemaju potrebu za centralnom bankom u ovom smislu, a i ukoliko bi došle u situaciju da im je likvidnost ugrožena, one se uvijek mogu obratiti ostalim bankama za pomoć i uz određenu kamatu dobiti dodatna likvidna sredstva na zajam. Postojanje centralne banke kao zajmodavca poslednje nade rezultira time da se rizik vođenja banke prebaci sa akcionara na javnost, usled činjenice da je ona ta koja na kraju plaća cijenu dodatnog upumpavanja keša kroz inflaciju.

3.4 Zlatni standard

Zlatni standard je obavezivao zemlje koje su bile njegove članice da fiksiraju vrijednost svoje valute u odnosu na određenu težinu zlata. Međusobni kursevi valuta su, u zlatnom standardu, bili definisani na osnovu njihove vrijednosti, u odnosu na određenu težinu zlata, najčešće uncu. Ukoliko bi recimo funta predstavljalja vrijednost 1/4 unce zlata, a dolar 1/20 unce zlata, onda bi se 1 funta zlata razmjenjivala za 5 dolara zlata. Valute bi u svakom trenutku mogle biti zamijenjene za odgovarajuću količinu zlata i obrnuto, pa je zlato moglo, bez ikakvih ograničenja, da prelazi po potrebi iz jedne države u drugu.

Za Rotbarda zlatni standard predstavlja veliku blagodet i jedan od najzaslužnijih činilaca razvoja svijeta u 19. vijeku. Svijet je sa zlatnim standardom konačno dobio priliku da iskoristi pogodnosti postojanja jedne vrste novca, što je među zemljama koje su bile članice zlatnog standarda „olakšavalo slobodu trgovine, ulaganja i putovanja kroz čitavu trgovačku i monetarnu zonu, uz odgovarajući rast specijalizacije i uz međunarodnu podjelu rada“ (Rothbard M. , 1999, str. 107). Period dominacije zlatnog standarda se smatra za period najveće monetarne stabilnosti, usled činjenice da je „ponudio automatski tržišni mehanizam za kočenje inflantornog potencijala države“ i „automatski mehanizam za ravnotežno održavanje bilansa plaćanja svake zemlje“ (Rothbard M. , 1999, str. 107).

Ako bi država odlučila da vještački poveća ponudu papirnog novca, proizvela bi inflaciju koja bi poskupjela njen izvoz i pojeftinila uvoz, usled čega bi došlo do deficita u njenom platnom bilansu. Deficit u platnom bilansu bi značio da bi strani državljani, koji su došli u posjed valute te države, tražili od nje da novac konvertuju u zlato, i tako prouzrokovali odliv zlata iz nje. Država bi tada bila primorana da papirni novac, koji je proizveo inflaciju, povuče iz opticaja i smanji njegovu ponudu, kako ne bi došla u situaciju da ne može da ispuni zahtjeve za isplatom zlata. Vremenom će smanjenje u ponudi domaće valute proizvesti pad domaćih cijena i pokrenuti izvoz, koji će omogućiti ponovni priliv zlata, sve dok se nivo cijena te zemlje ponovo ne izjednači sa nivoom cijena drugih zemalja. Zlatni standard je zbog toga bio monetarni poredak „koji je poslovne cikluse održavao da se ne otrgnu kontroli“(Rothbard M. , 1999, str. 109).

Hajek navodi tri prednosti zlatnog standarda, u odnosu na postojeća monetarna rješenje (Hayek F. , 1999, str. 106):

1. zlatni standard je omogućio formiranje internacionalnog novca, koji nije zahtijevao od nacionalnih monetarnih vlasti da budu izložene nekim međunarodnim monetarnim vlasitma;
2. učinio je da monetarna politika u velikoj mjeri bude automatizovana i predvidljiva;
3. napravio je mehanizam koji je osiguravao da se promjene u ponudi novca u cjelosti kreću u pravom smjeru

Prvi svetski rat je donio velike probleme za zlatni standard, koji nisu prestajali sve do momenta kada je on u potpunosti napušten nastankom Bretonvudskog sistema. Do prvih problema je došlo usled činjenice da su vlade država nakon završetka rata dale nerealna obećanja da će njihove valute u svakom trenutku biti naplative u zlatu. Obećanje je bilo nerelano usled činjenice da su one bile primorane da stvore ogromnu inflaciju svojih valuta, kako bi bile u stanju da isfinansiraju rat. S obzirom da nisu mogle da ispune svoja obećanja, one su gotovo sve odlučile da se povuku sa zlatnog standarda, osim SAD – a, koje su mogle da priušte da ostanu na njemu usled činjenice da su kasnije stupile u rat.

Nekoliko godina kasnije došlo je do formiranja novog sistema, poznatijeg kao standard zlatne razmjene, koji je nastao kao posledica propalog pokušaja Velike Britanije da se vrati na zlatni standard po starom kursu, koji u tom trenutku nije bio realan, zbog inflacije koju je prethodno proizvela njena centalna banka. Da bi dostigla stari kurs, ona je morala značajno da smanji ponudu novca i izazove deflaciju, da bi učinila svoj izvoz konkurentnim, budući da je pri starom kursu on bio dosta skup. Deflacija ipak nije dolazila u obzir jer je smanjivala nadnice, što politički u datom trenutku nije bilo izvodljivo zbog jakog uticaja sindikata. Precijenjen kurs i inflacija su uticali na to da britanski izvoz, dvadesetih godina prošlog vijeka, bude jako skup, što je dovodilo do velike nezaposlenosti, uprkos činjenici da su ekonomije svih ostalih zemalja cvjetale, jer se radilo o periodu pred početak velike depresije. Da bi riješila problem, Britanija je pokušala da uspostavi novi sistem koji je trebao da natjera druge zemlje na inflaciju, ili da se vrate na precijenjeni kurs, usled čega bi uništile svoj izvoz, subvencionišući istovremeno britanski. Tako je nastao standard zlatne razmjene, u kojem su jedino SAD i dalje bile na klasičnom zlatnom standardu, isplaćujući dolar u zlatu, dok su ostale zemlje bile u obavezi da svoje valute mijenjaju jedino za zlatne poluge, koje su pogodovale jedino u krupnim transakcijama, usled čega je zlato prestalo da bude korišteno u svakodnevnim transakcijama. Britanija se takođe obavezala da funte, pored zlatnih poluga, isplaćuje i za dolare. Ostale zemlje su pored zlata, svoje valute isplaćivale i u funtama, usled čega su dakle dolar i funta bile glavne valute. Zlatni standard je prestao da funkcioniše normalno u ovakvom okruženju, usled činjenice da kada bi se Britanija suočavala sa inflacijom proisteklom iz deficita na platnom bilansu, druge zemlje bi umjesto da od nje naplaćuju funte u zlatu, zadržavale ih i tako proizvodile sopstvenu inflaciju. Više nije postojao mehanizam koji bi ograničavao inflaciju, kao u slučaju klasičnog zlatnog standarda, budući da je inflacija u Britaniji istovremeno proizvodila inflaciju u čitavoj Evropi. Radi se o sistemu koji nije bio održiv, naročito kasnije kada su usledile zakašnjele reakcije drugih zemalja na inflantorni bum funte, što je rezultiralo time da gotovo sve evropske zemlje ponovo napuste zlatni standard.

Sve zemlje, sem SAD – a, su se kasnije prebacile na fluktuirajuće devizne kurseve, da bi i same SAD napustile zlatni standard kako bi pronašle način da izađu iz depresije. Kasnije su se vratile na specifičan oblik zlatnog standarda, u kojem su se obavezale da isplaćuju dolare za zlato jedino stranim državama i centralnim bankama. Uvođenjem fluktuirajučih kurseva učinjena je velika greška, smatra Rotbard, koja se ogleda u tome da su veze svih valuta sa zlatom u potpunosti otkinute, a da je državi, kao jedinom emitenutu zvaničnog sredstva plaćanja, data sva moguća moć u ruke da kontroliše novac. U takvoj situaciji je teško očekivati da od njene strane ne dođe do zloupotrebe moći, „pošto moć uvijek teži da bude iskorišćena“ (Rothbard M. , 1999, str. 115).

Za Hajeka zlatni standard predstavlja dobro rješenje, jedino u slučaju da kontrola novca ostane isključivo u rukama države. On je smatrao da je uspjeh zlatnog standarda najviše bio utemeljen na prestižu koji je zlato imalo svuda u svijetu u datom trenutku. Predrasude ljudi po pitanju zlata su omogućile formiranje međunarodnog novca, bez ikakve namjere zemalja o saradnji i bez bilo kakvog eksplicitnog dogovora među njima. U međuvremenu su se predrasude ljudi po pitanju zlata promijenile, usled čega su ljudi bili spremniji da razmotre neke druge alternative u odnosu na zlatni standard.

Kao jedan od problema zlatnog standarda, Hajek navodi sporost kojom se njegova ponuda prilagođava promjenama u tražnji. Ukoliko bi u zemlji koja je na zlatnom standardu došlo do rasta tražnje za likvidnim sredstvima, to bi najčešće izazvalo rast cijene zlata, dok bi se ponuda zlata prilagođavala sporo i dogodila bi se najčešće kada bi rast tražnje za zlatom prestao da postoji. Zakašnjeli rast u ponudi zlata, kao odgovor na privremeni rast tražnje, bi kasnije izazvao samo veći problem, usled činjenice da bi omogućio pretjeranu ekspanziju kredita, čim bi tražnja za zlatom pala.

Drugi nedostatak zlatnog standarda je taj da kada bi u javnosti postojala opšta želja da se posjeduje više likvidnih sredstava, ogroman dio nje ne bi bio u stanju da ispuni tu potrebu. Ovaj problem naročito dolazi do izražaja u situacijama kada postoji realna potreba za likvidnim sredstvima, najčešće izazvana povećanom neizvjesnošću po pitanju određenih dešavanja u budućnosti. Hajek smatra da je najveća ironija zlatnog standarda ta što u trenucima kada u javnosti raste želja za likvidnim sredstvima, umjesto da dođe do rasta proizvodnje nekih dobara koji imaju najširu moguću upotrebu, poput recimo sirovina, dolazi do rasta proizvodnje zlata, koje nema neku drugu svrhu osim te da obezbijedi likvidne rezerve za pojedince. Istovremeno, tempo kojim se njegova ponuda povećava više utiče na povećanje njegove cijene nego na povećanje njegove količine, dovodeći do opšteg pada cijena, koje ponovo porastu kada se ponuda zlata poveća, ali tražnja za njim opadne.

3.5 Drugi vidovi konkurencije među valutama

Pored ideje da se privatni emitenti u konkurenciji sa državom bore da obezbijede što bolji novac, postoji takođe ideja o sistemu u kojem se jedino centralne banke različitih zemalja takmiče između sebe sa sa istim ciljem. Hajek smatra da bi ovaj predlog mogao biti prvi korak ka denacionalizaciji novca i prilika da se stekne neophodno iskustvo, kako bi se kasnije formirao bolji monetarni sistem. Ideja podrazumijeva da se zemlje između sebe obavežu da će na svojoj teritoriji ukinuti barijere, koje se tiču upotrebe ostalih vrsta novca, i da će omogućiti građanima da sami odlučuju koji novac žele da koriste. Protivnici ideje smatraju da je monopol jednog novca na teritoriji jedne zemlje dobar, jer znači i manju ponudu novca na tržištu, što dovodi do toga da njegova cijena, tj. kupovna moć, budu veća, a inflacija manja. Problem ovakve pretpostavke je taj što „brka cijenu sticanja novca (inverznu od nivoa cijena) sa cijenom (oportunitetnim troškom) držanja novca“ (Vaubel, 1986, str. 928). Naime, novac, sem ako nije investiran, ne nosi nikakav prinos, ali istovremeno nosi sa sobom oportunitetni trošak u vidu inflacije. Veličina inflacije će uticati na to i kolika će biti tražnja za novcem, tj. što je ona veća, manja će biti želja pojedinaca da ga posjeduju, s obzirom da trpe gubitke držeći ga. U stanju otvorene konkurencije između više centralnih banaka, za očekivati je da će centralna banka, koja je sklonija inflaciji, početi da gubi korisnike, u korist centralne banke, koja je manje sklona inflaciji. Inflantorna banka „gubi oboje, prihode i moć da utiče na nacionalnu ekonomiju, preko monetarne politike“ (Vaubel, 1986, str. 928), dok istovremeno biva kažnjena što je „pokušala da ponudi svoj prozivod po previsokoj cijeni“ (Vaubel, 1986, str. 930).

Uprkos benefitima, koji bi mogli proizići iz konkurencije među centralnim bankama, one se same ne zalažu za primjenu u praksi date ideje, smatrajući da bi u takvoj situaciji upravljanje monetarnom politikom na nacionalnom nivou bilo teže i riskantnijie. Treba imati u vidu da kao i u svakom biznisu, tako i na polju novca, „monopolista uživa u tišem životu u odnosu na konkurentskog proizvođača“ (Vaubel, 1986, str. 930). Centralnim bankarima u novom sistemu ne bi bilo dovoljno da samo obrate pažnju na tražnju za novcem i da na bazi toga donose odluke o ponudi, već bi bile primorane da vode računa i o potezima koje vuku druge centralne banke. Ukratko, „benefiti valutne konkurencije pritiču privatnim nosiocima novca i korisnicima (niži inflantorni porez i rizik inflacije) i poreznicima (veća spoljna seinoraža), ali trošak, veća poteškoća određivanja optimalne stope monetarne ekspanzije mora biti nošen od strane centralnih bankara“ (Vaubel, 1986, str. 930).

Poslednjih par godina, sa razvojem tehnologija, je došlo do inovacije po pitanju novca, za koju se može reći da ima dosta sličnosti sa Hajekovom idejom. Radi se o nastanku kriptovaluta (cryptocurrency), koje predstavljaju „prenosivu digitalnu aktivu, osiguranu kriptografijom“, nastalu „od strane privatnih individualaca, organizacija i firmi“ (White, 2015, str. 383). Kriptovalute su potpuno povjerilački novac, tj. novac za koji emitent nema nikakvu obavezu da ga u bilo kom trenutku otkupi od korisnika, za neku nacionalnu valutu. Trenutno ne postoje nikakve barijere ulaska na tržište kriptovaluta, ali se tržište još uvijek nalazi u začetku i sa jako malim udjelom u ukupnim transakcijama. Bitcoin predstavlja prvu i najpoznatiju, ali ne i jedinu kriptovalutu. Na tržištu postoji oko 500 različitih valuta, pri čemu treba naglasiti da Bitcoin dominira tržištem, mada njegovo učešće ima tendenicju pada poslednjih godina, usled sve većeg broja novih učesnika na tržištu. Ostale kriptovalute su poznate po nazivu Altcoin.

Kriptovalute se za sada koriste za kupovinu raznih proizvoda i usluga, pri čemu su se mnoge respektabilne kompanije odlučile da ih prihvate kao sredstvo plaćanja. Njihovi emitenti su već ponudili određene inovacije, gdje i te kako dolaze do izražaja pogodnosti kriptovaluta u odnosu na tradicionalan novac. Jedna od takvih prednosti kriptovaluta se odnosi na pošiljke novca, koje ukoliko se obavljaju uz upotrebu kriptovaluta budu i do 10 puta jeftinije, po pitanju provizije u odnosu na tradicionalne metode slanja novca. Dodatna prednost kriptovaluta je ta što denominacije nisu fiksirane, tj. korisnik kriptovalute može jednu jedinicu da izdijeli na koliko god hoće manjih djelova.

Mada je Bitcoin, kao prva kriptovaluta, nastao kao određeni sociološki eksperiment, veliki broj ostalih kriptovaluta koji se pojavio na tržištu je posledica želje investitora za profitom. Osnivači ostalih kriptovaluta uglavnom očekuju da ostvare zaradu, očekujući da vrijednost njihove kriptovalute u budućnosti poraste, tako što će se ona sve više koristiti u transakcijama. Oni pokušavaju da se nametnu u odnosu na Bitcoin tako što su preuzeli njegove funkcije i unaprijedili ih najbolje što znaju. Tako nove kriptovalute omogućuju bržu obradu transakcija u odnosu na Bitcoin, veći nivo povjerljivosti, jednostavniji sistem puštanja novih valuta u opticaj itd.

Razlike kriptovaluta i ideja koje je Hajek iznio u denacionalizaciji novca tiču se najviše kontrole u ponudi novca. Hajek naime smatra da bi za emitenta novca bilo dovoljno da pruži čvrsto obećanje da će nastojati da kupovnu moć valute održi konstantnom, a da istovremeno za sebe zadrži diskreciono pravo o donošenju odluke o količini novca u opticaju i eventualnim promjenama na njoj. Emitenti kriptovaluta su se odlučili za drugačiji pristup, sličan onome koji slikari koriste da bi garantovali kupcima svojih slika da će sačuvati vrijednost njihove slike, na način što neće proizvesti više od unaprijed određenog broja kopija. Isto rješenje su primijenili i emitenti kriptovaluta, odlučivši da unaprijed definišu maksimalnu količinu novca koja može da se nalazi u opticaju uopšte. Oni se na maksimalnu ponudu novca doduše nisu obavezali ugovorm, već sistemom koji su programirali, koji se istovremeno koristi za puštanje kriptovaluta u opticaj. Ova strategija bi na određeni način trebala da ih spriječi ili ograniči u namjeri da srozaju vrijednost novca koji emituju.

Uprkos činjenici da su se obavezali na maksimalan broj jedinica koji će pustiti u opticaj, vrijednost kriptovaluta je u dosadašnjem periodu i te kako oscilirala. Za mnoge od njih se na kraju ispostavilo da su „baloni“, s obzirom da je njihova cijena naglo porasala, da bi jako brzo izgubila i do 99% svoje vrijednosti. Vajt ovo objašnjava tvrdnjom da kod kriptovaluta, za razliku od zlata i srebra, ili na prethodnom primjeru umjetničkih slika, ne postoji određena korist koja je nezavisna od njhove cijene. Osim za preprodaju, zlato i srebro se mogu koristi i za pravljenje nakita, dok se veliki broj kupaca umjetničkih djela odlučuje za njihovo posjedovanje kako bi uživali u estetskom zadovoljstvu, koje to umjetničko djelo proizvodi za njih. Najveći broj kriptovaluta ne proizvodi ovakav vid koristi, koji bi na određeni način mogao da spriječi srozavanje njegove cijene. Ljudi će koristiti kriptovalutu i uticati na njenu cijenu „u mjeri u kojoj oni očekuju da će ona imati buduću tržišnu vrijednost“, pri čemu „tržišna vrijednost usidrena ničim sem očekivanjima o tržišnoj vrijednosti je balon po definiciji“(White, 2015, str. 393).

Nije se doduše za sve kriptovalute ispostavilo da su baloni, a prije svega ne za Bitcoin. Vajt ponovo to objašnjava činjenicom da neki ljudi posjeduju Bitcoin ne samo kako bi trgovali sa njim, već i iz nekih drugih razloga: jer su zaljubljenici u nove tehnologije, veliki protivnici države i državnog novca, pa posjedovanje Bitcoin- a za njih predstavlja posebno zadovoljstvo itd. Ovakvi razlozi mogu da spriječe srozavanje vrijednost Bitcoina. Oni su mogli da se rode i prije nego što je Bitcoin zaživio kao medijum razmjene i značajno dobio na vrijednosti, što može dodatno objasniti činjenicu da njegova vrijednost za sada nije dotakla dno. Drugi razlog leži u činjenici da Bitcoin, ali i ostale kriptovalute koje opstaju na tržištu, svojim korisnicima nude pogodnosti koje ostale kriptovalute nisu bile u stanju da ponude, što ih čini primamljivijim u odnosu na konkurenciju i održava njihovu vrijednost.

Iako kriptovalute predstavljaju osvježenje po pitanju novca, treba biti jako oprezan sa projekcijama o njihovoj budućnosti. Postoje jako kratko da bi neki veći zaključci mogli da se donesu, a njihov udio na tržištu je još uvijek zanemarljiv, da bi korist od njihove upotrebe mogla biti evidentna. One ipak mogu da posluže kao dobar eksperiment za sticnje novih znanja i ideja o novcu koji bi bio dobar za budućnost.

Kritike na račun ideje o denacionalizaciji novca su u najvećem dijelu posledica činjenice da ona predstavlja „revolucionarno“ rješenje, u odnosu na postojeći monetarni sistem. Kritičari je pokušavaju osporiti sa tezama da su rješenja koja Hajek predlaže previše ekstremna i da njihovo sporovđenje u praksi može da stvori još veću pometnju i probleme, s obzirom da bi se ljudi i novac našli u okruženju u kakvom nikad nisu bili do sad, a prije njih malo ko. Nedostatak navedenih argumenata protiv denacionalizacije novca se ogleda u tome što često proizlaze iz pogrešnog tumačenja same idejeali i pogrešne interpretacije argumenata, koji su se pokušali iskoristiti protiv nje. Grišemov zakon se kao argument na kraju ispostavio kao neupotrebljiv zbog površnog i pogrešnog tumačenja. Ekonomisti koji su pokušali da ga iskoriste, su istovremeno ignorisali drugi podjednako bitan dio zakona, koji kaže da će lošiji novac istisnuti iz opticaja bolji, tek pošto država nametnene (fiksira) među njima odnos koji nema veze sa tržišnim, što Hajek svakako ne predlaže, već se izričito protivi takvoj ideji. Argument javnog dobra takođe nije utemeljen, s obzirom da novac ne posjeduje nijednu od karakteristika javnog dobra - ni nerivalstvo, ni neisključivost u potrošnji. Argument prirodnog monopola pada u vodu kada se uzme u obzir činjenica da je monopol na emitovanje novca silom nametnutod strane države i da ona ne dozvoljava slobodnu upotrebu i emitovanje bilo koje druge valute osim njene. Fridmanovi predlozi tek djelimično mogu da riješe problem inflacije i biznis ciklusa, jer se strogo fokusiraju na dužničko-povjerilačke odnose i tiču se jedino transakcija sa većim iznosima. Njegov predlog međutim ne nudi nikakvo rješenje za drugi, bitniji i mnogo veći porblem koji proizvodi inflacija, a to je kreiranje biznis ciklusa. Istovremeno su napadi na ideju denacionalizacije i suviše fokusirani na Hajekovo viđenje svijeta, u kojem je prisutna denacionalizacija i zašto njegova vizija nikad ne bi mogla da zaživi u realnom svijetu. Nijedan od ponuđenih kontra argumenata nije uspio da pruži odgovor na pitanje zbog čega ne bi trebalo ukinuti monopol na štampanje novca i dopustiti cirkulaciju više privatnih i državnih valuta na jednom prostoru. Ako su argumenti svih ekonomista, koji se protive denacionalizaciji, tačni sigurno da ne postoji bolji način da se oni potvrde u praksi od onog da se monopol ukine i tako se stvori osnovni preduslov da ideja denacionalizacije proba da zaživi u praksi. Ukoliko do toga ne bi došlo, to bi definitivno predstavljalo najbolju potvrdu njihovih argumenata protiv same ideje, tj. potvrdu da je ona neodrživa u praksi. Zlatni standard definitivno predstavlja dokazano i efikasnije monetarno rješenje od onog koje je danas na snazi. Nedostatak zlatnog standarda, u odnosu na koncept denacionalizacije, se ogleda u čvrstoj povezanosti ponude novca sa ponudom zlata, pa samim tim i manjim stepenom fleksibilnosti. Promjena u ponudi novca bi bila uslovljena uspjesima u iskopavnju zlata, što može da utiče loše na ponudu na dva načina: da ne može da je poveća kada na tržištu postoji potreba za tim, budući da nije iskopana dovoljna količina novog zlata, ili da je naglo poveća usled novih otkrića kada to nije potrebno i tako proizvede naglu inflaciju. U denacionalizaciji su odluke o promjeni ponude novca u rukama emitenata i njihova odgovornost, pri čemu oni nisu u obavezi da zavise od drugih činilaca (poput uspjeha u iskopavnju zlata), nad kojima imaju jako malo ili nkakave kontrole.

Zaključak

Iz dosadašnjeg pisanja se da zaključiti da država definitivno nije dobro odigrala ulogu glavnog i jedinog snabdijevača novca za svoje građane. Istorija novca, u najvećoj mjeri, predstavljala
„istoriju inflacija, i to obično inflacija dizajniranih od strane vlada, za dobit vlada“ (Hayek F. , 1990, str. 34). To nikako ne čudi kada se uzme u obzir činjenica da je „inflacija snažno i suptilno sredstvo za državno sticanje javnih resursa, jedan bezbolniji i time opasniji oblik oporezivanja“ (Rothbard M. , 1999, str. 65). Inflacija omogućava državi da oporezuje građane, a da oni toga nisu svjesni, zbog čega se oni gotovo nikad ni ne bune protiv nje (inflacije).

Pored redistributivnih, inflacija mnogo veće probleme izaziva kreiranjem biznis ciklusa, usled činjenice da proizvodi „različit efekat na različite cijene, koje se mijenjaju sukcesivno, po jako nepravilnom redosledu i mnogo dugačijem stepenu, a rezultat toga je da cijela struktura relativnih cijena postaje iskrivljena i navodi proizvodnju u pogrešnom pravcu“ (Hayek F. , 1990, str. 78). Dodatna posledica državne kontrole nad novcem je i konstantno prisustvo budžetskog deficita, rast javnih dugova i sve veće učešće državne potrošnje u mnogim državama, i sve to kao posledica „braka“ koji postoji između vlade i centralne banke.

Treba imati u vidu da je novac došao u današnje stanje prije svega zato što su „vlade sukcesivno monopolizovale kovanje, monopolizovale emisiju novčanica, kroz kreiranje centralnih banaka, i trajno suspendovale konvertabilnost obaveza centralne banke“ (White, 1983, str. 291). Svjet je štaviše, nakon Drugog svetskog rata, došao u stanje koje do tada nije bilo tipično, a ogledlo se u tome da je svaka država imala monetarni sistem, koji počiva na sistemu naredbe, tj. sistemu gdje država sama i bez ikakvih ograničenja donosi odluke o ponudi novca i kako će uticati na nju. Država kroz vjekove uspješno štiti svoju poziciju monopoliste i uspjeva da koncentriše u svojim rukama sve veću moć, po pitanju kontrole nad novcem, uproks činjenici da loše upravlja njime.

Postavlja se onda pitanje, kako to da postojeći sistem opstaje i jača, uprkos evidentnim problemima koje proizvodi? To se da objasniti činjenicom da je novac vremenom postao jako kompleksna tematika, sa velikim brojem različitih pogleda, ne samo u ekonomiji i nauci uopšte, već i u drugim oblastima života. Rotbard taj problem objašnjava na sledeći način:

„Vavilon različitih gledišta na pitanje novca možda potiče od ljudske sklonosti za „realizmom“, tj. od interesovanja samo za neposredne političke i ekonomske probleme. Ako potpuno uronimo u dnevna pitanja prestajemo da pravimo fundamentalne razlike, ili da postavljamo stvarno suštinska pitanja. Uskoro se suštinske stvari zaboravljaju i besciljni tok nadomješta čvrsto pridržavanje nekog načela. Često nam je potrebno da steknemo perspektivu da stanemo sa strane, u odnosu na naše svakidašnje poslove, da bismo potpunije mogli da ih shvatimo.“ (Rothbard M. , 1999, str. 12).

Nemogućnost ili nepostojanje želje da se sagleda „krupna slika“ i da se postave „prava pitanja“ i te kako olakšavaju državi u upravljanju novcem, na način na koji upravlja. Godinama se glavni problemi o kojima se raspravlja u monetarnoj ekonomiji tiču pokušaja definisanja optimalne ponude novca, kamatnih stopa, deviznog kursa, ciljeva monetarnih politika centralnih banka i strategija za njihovo ostvarivanje. Kod svih pitanja se pretpostavka države, kao glavnog i jedinog emitenta novca, uzima zdravo za gotovo, uprkos činjenici da ona tu ulogu ne igra na zadovoljavajući način. Sve je utoliko čudnije kada se uzme u obzir činjenica da je novac „prirodni proizvod pojedinaca koji su tragali za složenijim ekonomskim odnosima nego što je Barter“ (Rockwell, 1990, str. 8), nikako nečija svjesna tvorevina, a naročito ne državna.

Puno vremena je trebalo da prođe da bi se Hajek, prije par decenija, prvi usudio dovede u pitanje ulogu države u obezbjeđivanju novca. Njaveći uspjeh djela „Denacionalizacija novca“ se ogleda u tome što je raspravu o odnosu države i novca poveo u sasvim drugom pravcu i na taj način otvorio pitanja koja su do tada jedva bila razmatrana. On nije doveo u pitanje samo temelje sistema naredbe, već i temelje monetarnih sistema koji su mu prethodili, jer je u svima njima država gotovo uvijek igrala glavnu ulogu, bez ikakve alternative. Određeni sistemi, poput zlatnog standarda, su uspjevali da nametnu određena ograničenja kojima su disciplinovali monetarnu politiku države, ali je država i dalje vodila glavnu riječ. Hajek se usudio da predloži monetarni sistem u kojem bi pojedinac po prvi put trebao da ima slobodu, da sam bira između alternativa, po pitanju novca koji će da koristi i sistem u kojem država neće biti jedina koja će raditi na obezbjeđivanju novca. On svako nema namjeru da „spriječi vladu da radi bilo šta osim da sprečava ostale da rade stvari koje bi mogli raditi bolje“ (Hayek F. , 1990, str. 17) od nje same.

Njegovo viđenje sistema u kojem postoji denacionalizacija novca ne treba doživjeti kao jedini mogući scenario takvog događaja. Za njega i bilo kojeg drugog ekonomistu je jako teško da precizno predvide njegovo funkcionisanje iz dva razloga. Prvi razlog je taj što istorija ne poznaje postojanje sistema u kojem se država u konkurenciji sa privatnim emitentima bori da obezbijedi najbolji mogući novac za svoje građane, pa samim tim ne postoji ni iskustvo na bazi kojeg bi se mogli izvući adekvatni zaključci. Drugi razlog je taj što su slobodno tržište i konkurencija osnov ideje o denacionalizaciji novca, a konkurencija, kako kaže Hajek predstavlja „proces otkrića“. Ona je nepredvidiva, a svoju nepredvidivost duguje sposobnosti za otkrivanjem dobara i načina za obezbjeđivanje dobara, koji su prethodno bili nepoznati, ili se za njih prethodno nije znalo da su profitabilni, a oni to zapravo jesu, smatra Vajt. U slučaju denacionalizacije novca, konkurencija će biti ta koja će definisati koliko će novca biti u opticaju, koji će biti najbolji novac i ko će biti najuspješniji emitent na tržištu, niko drugi. Zbog toga Hajekovo viđenje sistema treba shvatiti isključivo kao određenu pretpostavku, nagađanje autora, „preduzetničku špekulaciju“, nikako kao definitivan i jedini mogući ishod tog scenarija.

Nekoliko argumenata, kojima se pokušava opravdati vladin monopol, nije se pokazalo najubjedljivijima. Grišemov zakon i ideja da će, u slučaju konkurencije, loš novac iz opticaja istisnuti dobar važi jedino u situaciji državne intervencije i nametanja ili fiksiranja odnosa među valutama, ne u stiuaciji kada njihov odnos slobodno definiše tržište, što je svakako Hajekov predlog. Ideja da će konkurencija srozati cijenu (kupovnu moć) novca više nego što bi to učinio monopol, takođe nije opravdana, usled činjenice da miješa trošak sticanja novca sa oportunitetnim troškom posjedovanja novca, tj. inflacijom. U slučaju konkurencije, logično je očekivati od javnosti da posjeduje i koristi novac koji karakteriše niža inflacija, u odnosu na ostale, usled činjenice da će oportunitetni tošak posjedovanja takvog novca biti mnogo niži. Mogućnost izbora bi, u konačnom, trebala da istisne sa tržišta novac čija je cijena srozana i zadrži onaj čija je vrijednost konstantna.

Tvrdnja da je novac javno dobro i da jedino država može da ga obezbijedi u dovoljnim količinama, a da za njim ne postoji nestašica takođe ne stoji. Svako javno dobro naime ima dvije glavne karakteristike - nerivalstvo i neisključivost u potrošnji, pri čemu se nijedna od njih ne može pripisati novcu. Tvrdnja da povjerilački novac ima karakteristike prirodnog monopola takođe nije opravdana iz dva razloga. Prvi se ogleda u tome da je postojeći papirni povjerilački novac nametnunt državnim dekretom, istovremenim potiskivanjem iz upotrebe robnog novca, usled čega nije sigurno da bi javnost, u slučaju da može da bira, izabrala postojeći u odnosu na robni novac. Drugi razlog se ogleda u tome da postojanje prirodnog monopola ne opravdava istovremeno postojanje barijera koje svakom drugom, sem državi, brane da proizvodi novac i plasira ga na tržište. Kao što to kaže njemački ekonomista Roland Vaubel (Roland Vaubel), najbolji način za vladu da dokaže da će najefikasniji sistem biti taj u kojem postoji jedan zajednički novac, koji obezbjeđuje ona sama, je da dozvoli slobodnu konkurenciju u obezbjeđivanju novca za njene građane.

Fridmanova tvrdnja da za obezbjeđivanje stabilnog novca nisu potrebne tako revolucionarne ideje, poput Hajekove, i da se potrebna rješenja već mogu naći na finansijskim tržištima, tek donekle riješava probleme koje proizvodi postojeći monetarni sistem. Mada se datim rješenjima pojedinac može zaštiti od inflacije, Fridmanov predlog ponovo ignoriše glavni problem koji proizvodi inflacija, a to je problem formiranja biznis ciklusa. On ne nudi rješenje problema da inflacija remeti cijene i signale koje one šalju investitorima, navodeći ih da rad i ostale resurse uposle u projekte koji su profitabilni jedino dok je inflacija prisutna i raste. Njegova ideja može da pomogne pojedincima da se u transakcijama većih iznosa zaštitie od inflacije, ali nikako ne sprečava i ne disciplinuje državu u namjeri kojoj je i te kako sklona, da uz pomoć inflacije proizvodi biznis cikluse.

Teško se može očekivati da će postojeći sistem biti u stanju da riješi probleme koje je sam sklon da proizvodi, prije svega problem inflacije, a potom sve ostale probleme, koji proističu iz nje. Rješavanje problema inflacije se u postojećem sistemu čini utoliko težim kada se uzme u obzir da inflacija pruža mogućnost pribavljanja velike ekonomske koristi onima koji je proizvode. Osim što se teško uočava, i što jako malo ljudi shvata njene posledice, poslednjih decenija je i te kako prisutno, možda čak i dominantno mišljenje da je inflacija u nekoj manjoj mjeri čak i poželjna. Ekonomisti i centralni bankari imaju sasvim legitimno pravo da zastupaju takvo mišljenje o inflaciji i da misle da centralna banka treba da upravlja novcem, na način da će njen primarni cilj biti stimulisanje ekonomije, postizanje određenog nivoa zaposlenosti, zarada i kamatnih stopa, iako se ovakvo upravljanje novcem toliko puta u istoriji pokazalo kao kontraproduktivno. Oni, međutim, ničim ne mogu opravdati činjenicu da njihove odluke i posledice njihovih odluka moraju biti nametnute svim pojedincima u zemlji. Novac nije neutralan i promjene u njegovoj ponudi će pogoditi svakoga ko ga posjeduje i koristi, sa jako limitiranim mogućnostima da ih izbjegne. Centralne banke i vlade, pri tom, ni u jednom trenutku ne snose odgovornost za posledice svojih odluka, bez obzira na to što se za njih često ispostavi da su proizvele mnogo nesreće po društvo.

Denacionalizacija novca nudi ono što nije ponudio postojeći monetarni sistem, a ni sistemi prije njega, a to je sloboda izbora, tj. sloboda i mogućnost za pojedinca da sam izabere novac koji će koristiti i mogućnost za svakoga da se nadmeće na tržištu, sa ciljem da obezbijedi najbolji novac za javnost. Tržište i konkurencija će vremenom sami definisati koji je to optimalan broj valuta, koji će se koristiti i ko će proizvesti najbolji novac: država ili privatni emitenti. Emitenti će konačno početi da snose odgovornost i da se suočavaju sa posledicama loših poslovnih odluka, usled činjenice da će njihov biznis zavisiti od toga koliko su uspješni u namjeri da obezbijede kvalitetan novac. Pojedinici će, uz prisustvo alternativa na strani ponude, imati mogućnost da brzo reaguju i jednostavnim prelaskom na drugi novac izbjegnu ili ublaže negativne efekte korištenja lošeg novca. Istovremeno se stvara osnova za rješavanje problema inflacije, s obzirom da država više neće imati monopol nad novcem i efekti njenih odluka neće pogađati svakog, već najviše one koji koriste njen novac. Kao što zaključuje sam Hajek: „Novac je jedna od stvari koje konkurencija ne bi napravila jeftinim, zato što njegova atraktivnost počiva na očuvanju njegove „dragocjenosti““ (Hayek F. , 1990, str. 94).

Ideja denacionalizacije novca otvara mnoga bitna pitanja na koje je teško dati odgovor u ovom trenutku. Ona će u budućnosti zasigurno otvoriti i neka pitanja o kojima niko još uvijek nije razmišljao. Sama ideja u ovom trenutku mnogima izgleda neprihvatljivo, suludo i neizvodljivo, usled čega će biti jako teško da naiđe na veću podršku javnosti, kako be se realizovala. Sve to ipak ne treba da obeshrabri, već da bude izazov za dalje istraživanje, što potvrđuje i sam Hajek sledećim citatom:

„...postojeća politička neizbježnost ne bi trebala da bude briga ekonomiste. Njegov zadatak bi trebalo da bude...da učini politički mogućim šta danas može biti politički nemoguće. Da odluči šta može biti učinjeno u ovom trenutku je zadatak političara, ne ekonomiste, koji mora nastaviti da ukazuje da će istrajavanje u ovom pravcu odvesti u propast“ (Hayek F. , 1990, str. 83)

Bibliografija

Friedman, M., & Schwarz, A. (1987). Has Government any role in Money? In S. A. J., Money in Historical Perspective (pp. 289 - 314). Chicago: University of Chicago Press.

Hayek, F. (1990). Denationalisation of Money: The Argument Refined. London: The Institute of economic affairs.

Hayek, F. (1999). A Commodity Reserve Currency. In F. Hayek, Good Money Part II; The Collected works of F.A. Hayek (pp. 106 - 127). Chicago: The University of Chicago Press.

Rockwell, L. H. (1990). Uvod u četvrto izdanje. In M. N. Rothbard, Šta je država uradila našem novcu; Preveo Miroslav Prokopijević (pp. 7 - 10). Novi Sad: Global Book.

Rothbard, M. (1999). Šta je država uradila našem novcu; prevod Miroslav Prokopijević. Novi Sad: Global Book.

Vaubel, R. (1986). Currency competition versus governmental money monopolies. Cato Journal, 927 - 942.

White, L. H. (1983). Competitive money inside and out. Cato Journal, 281 - 299.

White, L. H. (2015). The market for Cryptocurrencies. Cato Journal, 383 - 402.